Izvanredni mjesec hbk.hr PMD

Približiti se čovjeku poput Isusa  

Objavljeno | 7.1.2014.

Piše: dr. Milan Šimunović

Muka, koja često prerasta u tzv. pastoralnu apatiju, jest strah odnosno svojevrsna pretpostavka da nema smisla ikakvo posebno misionarsko inzistiranje, jer su mnogi postali otporni na sve "novo". I tako nestaje smisao za "utopiju". Međutim, ako su neke ideologije i razni pokreti pokušali na svoj način "pokrenuti svijet" i dijelom uspjeli, i još "preživljavaju" a da i nismo svjesni njihove opasnosti, odakle nam zaključak da je kršćanstvo, kao vizija i sigurnost za "novo nebo i novu zemlju", inače već dvadesetostoljetno, "umorno", da mu je sve teže pokazati jedinu istinsku "novost" i zahvaćati čovjeka? Nije li to "grijeh protiv Duha Svetoga", jer on vodi povijest? Nova evangelizacija, koja u prvome redu znači novi "duhovni dinamizam", izazov je svima da više pokažemo kako upravo kršćanska utopija savršeno odgovara najdubljim čovjekovim potrebama.

1. Vjerovati u "Božju utopiju"
Vodimo računa o tome da se Božji Sin nije utjelovio zato da ostavi čovječanstvo tamo gdje je bilo, a vladao je veliki kaos, nego da ga povede onamo gdje bi moralo biti. Zato je ljudima predložio utopiju koja je sve pokrenula, počevši od skromnih betlehemskih pastira do Mudraca s istoka, koji su, potaknuti Duhom Božjim, vidjeli da se u tom djetetu krije "ključ povijesti" te da se sprema uspostava drugačijega zajedništva ljudi međusobno, a pogotovo s Bogom.
Prisjetimo se činjenice da su ti, nazovimo ih tako, "utopistički ideali", odnosno vjerovanje Bogu, zahvatili prve Božje suradnike, poput Marije i Josipa, potom Ivana Krstitelja, skupine apostola i milijuna svetaca i drugih dobrih ljudi tijekom povijesti. Oni su, ljudski govoreći, učinili nemoguće stvari. A to znači da je važno imati u sebi nešto "proročko", u protivnom se ne može biti misionar.
 
2. S Božjim strpljenjem
Kršćane lako zahvaća panika kada gledaju sve što se događa, od raspada općeljudskih vrijednosti do otvorenog odbijanja Boga, za kojega, kako svojedobno u Betlehemu, tako i u mnogim današnjim "ljudskim svratištima", u mnogim ljudima, nema mjesta. Međutim, ako ikada, onda nam je danas potrebno "pokloniti se" Božjoj postupnosti i strpljivosti, krenuti od "malenosti". Čovjek se pita zašto se Isus morao roditi kao maleno dijete i toliko čekati da "nastupi", da mijenja svijet. A upravo je takav put Bog izabrao: pojavljuje se "malen među malenima", da s njima započne put prema proslavi u uskrsnuću, računajući pritom na čovjekovo "sporo" otvaranje novome životu, Božjem kraljevstvu. Koliko li je Isusu trebalo strpljivosti s apostolima i kasnije s cijelom Crkvom, s nama grješnim ljudima, jer mi često idemo "svojim putem"?
Nekad bismo htjeli da se stvari "tijekom noći" promijene, da Bog zahvati i promijeni ovaj svijet "jednim klikom". No on traži strpljivost, molitvu, žrtvu, očekivanje, kao što je to učinio s Marijom i Josipom, pa sve do današnjih velikih ljudi, usprkos tolikim našima zašto. Za Isusove sljedbenike, misionare, nema drugog izlaza nego da krenu na put ljudskog i kršćanskog dozrijevanja u strpljivosti. A to znači prilagoditi se narodu, njegovoj sposobnosti za postupan hod, njegovu povijesnom trenutku, što je znak istinske mudrosti. Pretpostavljam da bi nam upravo misionari u dalekim zemljama mogli posvjedočiti važnost te "strpljive evangelizacije". Jer je put odricanja od idola, a svih ih imamo "napretek", i prianjanja uz Krista, u situaciji sve agresivnije sekularizacije, sve teži i duži, ali ne uzaludan, u svijesti da je Bog prisutan u povijesti, u narodu, odnosno da je on Vođa.
 
3. Kako "uznemiriti" odrasle – misionarski dekalog
Vijest o rođenju nekoga "neobičnog djeteta" je uznemirila ne samo kraljevski dvor, nego i mnoge druge. Pričali su o njemu pastiri i trojica kraljeva. A tek kad se pojavio Ivan Krstitelj i potom kada je nastupio sam Isus, a nakon njega apostoli! U svakom slučaju, Crkva danas u dalekim zemljama, kao i u zemljama kršćanske tradicije, mora nalaziti način da "uznemiruje", to jest da bûdi pitanja, osobito kod odraslih, koji su i nesvjesno, i uz pomoć nekih medija, otklonili iz svoga života religiozno pitanje, premda se nisu prestali pitati o smislu života.
Gospodin traži od naših zajednica da svjedoče Božju ljubav i često, rečeno sportskim rječnikom, "igraju na produžetke", odnosno da se ne umore u divljenju onomu velikom da koje je Bog rekao čovjeku, odnosno pokazao mu da ga voli, dakako u poštovanju njegove slobode, a to znači i njegove sporosti i odbijanja. I poziva svoje kršćane da svjedoče da je on "Emanuel – s nama Bog", uvijek na strani čovjeka i za čovjeka, jedini Spasitelj.
U tom smislu od kršćana se očekuje usvajanje tzv. misionarskog dekaloga – deset evangelizacijskih zapovijedi:
1) Pružanje radosnog i znakovitog svjedočanstva da je kršćanska vjera nešto najljepše za čovjekov život, obiteljski i društveni.
2) Pokazivanje svjedočanstva zajedništva, privlačnog i uvjerljivog, u kojem žive svi Isusovi vjernici, od svećenika, redovnika i redovnica do posljednjega vjernika, a to je dobrohotno ophođenje, bezuvjetno zalaganje jednih za druge, prihvaćanje drugih takvima kakvi jesu, uvažavanje karizmi, preuzimanje odgovornosti u župnoj zajednici, a posebice za misije u dalekim zemljama.
3) Prihvaćanje sviju koji "kucaju" na vrata kršćanske zajednice, kako bi se osjećali "kao kod svoje kuće", osobito onih posljednjih, umornih i na razne načine opterećenih.
4) Proročko vrjednovanje karitativne ljubavi, jer se nova evangelizacija upravo očituje u svjedočenju ljubavi, u sudioništvu i služenju, a to znači sudjelovanje u raznim inicijativama, na crkvenom i društvenom planu, osobito što se tiče mladih nezaposlenih koji ne vide perspektive.
5) Misionarska težnja kako "podijeliti spasenje" s onima koji se klanjaju raznim "bogovima", i to u novim "areopazima", u previranjima s raznim društvenim i političkim problemima.
6) Približavanje bližnjima, onima koji "ne prakticiraju vjeru" i potpuno distanciranima, a to znači da i predvoditelji i ostali trebaju znati izići iz "hramova" i poći ususret "dalekima", u bratskom suodnosu i dijalogu.
7) Jača formacija odraslih u vjeri (kateheza), što je uvjet da se može kvalitetno susretati one koji ne vjeruju, tamo gdje žive, kako bi se znalo "osluškivati pitanja" i prenosilo im se istinsko, a ne neko iskrivljeno iskustvo vjere i učenje Crkve.
8) Stvaranje takvih župnih zajednica i misijskih postaja koje će biti "središta evangelizacije", uz iznalaženje inicijativa za prenošenje vjere, koristeći sve ljudske prigode, kao "jake momente" (u povodu rođenja, životnih izbora, bolesti, smrti i dr.). U tom smislu, valja razmišljati o otvaranju "mjesta za prihvaćanje" (predvorja pogana – naroda) unutar župnih zajednica, za "slušanje pitanja" i dr.
9) Pomaganje u otvaranju pojedinih osoba Transcendentnom, polazeći od istinskog Božjega lica, Boga kao Stvoritelja i Oca. To znači ponovno krenuti od Boga, uz "vraćanje istini o nama samima", uz odricanje od stava da budemo "mjera svega", što je posljedica individualizma, kako bi se došlo do svijesti da je samo Bog mjera istinitog, pravednog i dobrog, uporište i temelj, posljednji razlog za življenje, ljubav i umiranje, zapravo prijelaz u novi život. Ponovno krenuti od Boga znači "mjeriti se prema Isusu Kristu", nadahnjujući se stalno na njegovoj riječi, njegovu primjeru, drugim riječima "ući u srce" Krista, koji Boga zovem "Ocem".
10) Više i bolje vrjednovanje liturgije, kako bi ona bila više evangelizacijska, odnosno kako bi više postala prigoda za istinski susret s Bogom, osobito za one koji "povremeno naiđu", da bûde pitanja i privlače. Takva liturgija je istinska kateheza, koja vodi vrhuncu kršćanskoga života; to su pravi "časovi milosti" koji izgrađuju Crkvu i daju smisao i temelj opredjeljenju biti kršćanin.
Sve to kršćani, kao misionari, rade u svijesti da je evanđelje veliki dar, blaga vijest, velika radost, kako su već anđeli rekli pastirima, a i kraljevi se sami uvjerili u prisutnost Boga Spasitelja u betlehemskoj štali. I zato oni moraju taj dar dijeliti sa svim ljudima koji su na putu traženja razloga za življenje. Upravo ćemo se Isusu, jedinom Spasitelju, više posvetiti u narednim razmišljanjima.


Povratak