Izvanredni mjesec hbk.hr PMD

Put kojim se rjeđe ide  

Objavljeno | 1.12.2018.

Piše dr.sc. Snježana Mališa

Ne znam koliki od vas imaju iskustvo da, nakon što pročitaju koju knjigu ili tekst, ne osjete nikakav odjek u duši i ne razumiju oduševljenje onih koji su im knjigu preporučili. Slično se događa i kad se radi o naviještanju evanđelja, jer ne razumijemo Božju riječ. Stječemo dojam da Božji poziv na svetost nije upućen nama jer ne znamo graditi osobni odnos iz kojeg se rađa iskustvo živoga Boga ili imamo s tim poteškoća. Uostalom, svaki pokušaj razgovora među vjernicima o iskustvu živoga Boga otkriva nemalene poteškoće i najčešće ima dva moguća ishoda: prvi je čuđenje kakvo je to pitanje, a drugi da je željeti takvo „iskustvo“ daleko od crkvenog nauka i našega ljudskog poimanja, a onda, jednostavno, požalite što ste uopće i postavili takvo pitanje.
Posljedično, svi se držimo sigurnih i jasnih putova: idemo na svetu misu, dajemo milostinju i povremeno se angažiramo u došašću i korizmi zbog bremenitosti liturgijskog vremena. I tu završava naše promišljanje o mogućem misijskom angažmanu, jer su nam, zbog svega navedenoga, potrebni poniznost, poučljivost i predanje. Još smo donekle spremni prihvatiti poniznost i poučljivost u tom angažmanu, ali se olako damo obeshrabriti kad se radi o predanju Bogu, zato jer nismo sigurni idemo li tim putem. Uostalom, koliko puta nam je, nakon što smo čuli neki biblijski tekst, taj tekst ostavio dubok trag u duši i u srcu te ga još uvijek prebiremo i po njemu živimo? Trag koji nas podsjeća i usmjerava da s Pavlom molimo: „Zato prigibam koljena pred Ocem, od kojega ime svakom očinstvu na nebu i na zemlji: neka vam dadne po bogatstvu slave svoje ojačati se po Duhu njegovu u snazi za unutarnjeg čovjeka, da po vjeri Krist prebiva u srcima vašim te u ljubavi ukorijenjeni i utemeljeni mognete shvatiti sa svima svetima što je Dužina i Širina i Visina i Dubina te spoznati nadspoznatljivu ljubav Kristovu, da se ispunite do sve punine Božje.“ (Ef 3, 15 – 18)
Mnogi će potvrditi da je danas put naviještanja i svjedočenja onaj kojim se rjeđe ide, jer je zahtjevan i uzak. Papa Franjo ističe da takav put traži od nas da prekinemo neku naviku ili način života, ali istovremeno, ako se istinski njime krene, takav put donosi plod koji mijenja živote, a samim time i svijet. Načelo je to gorušičinog zrna o kojem nam govori evanđelje: „Kraljevstvo je nebesko kao kad čovjek uze gorušičino zrno i posija ga na svojoj njivi. Ono je doduše najmanje od svega sjemenja, ali kad uzraste, veće je od svega povrća. Razvije se u stablo te dolaze ptice nebeske i gnijezde mu se po granama.“ (Mt 13, 31) Paradoksalno, da bismo shvatili „što je Dužina i Širina i Visina i Dubina“, ali i bili spremni da budemo „najmanje od svega sjemenja“, da bi kasnije „dolazile ptice nebeske i gnijezdile se po granama“, moramo biti otvoreni i spremni na siromaštvo, na siromaštvo kojeg se suvremeni čovjek boji i svim snagama od njega bježi.
 

1. Otvorenost i spremnost na siromaštvo
 
Suvremeni čovjek teži uspjehu, za koji je spreman podrediti svakodnevni život, jer ga smatra mjerilom vlastite vrijednosti u obitelji i društvu, a sama pomisao na siromaštvo, a kamoli otvorenost i spremnost za njega, za mnoge, pa i za kršćane, graniči sa zdravom pameću. Važno je napomenuti da se siromaštvo ne odnosi samo na izostanak ili manjak materijalnih dobara. Tko ne želi biti uspješan, tko ne želi biti egzistencijalno osiguran? Zasigurno Bog ne traži da budemo neuspješni, jer nam onda ne bi povjerio talente i nagradio vjernog slugu koji ih je umnožio, nego nam otkriva naš odnos prema bogatstvu i različitim oblicima siromaštva.
Papa Franjo govori o tri oblika siromaštva koji su preduvjet da bismo bili poučljivi i postali istinski Isusovi učenici. Radi se o putu kojim se rjeđe ide, jer traži od nas u svakodnevnom životu jasno opredjeljenje prema bogatstvu, traži našu spremnost na progone i na samoću. Prvo je da, ma koliko bili bogati ili oskudijevali, ne budemo srcem privrženi novcu, jer je to stalna opasnost i bogatih i siromašnih. Drugo je spremnost da zbog evanđelja prihvatimo progone, pa i klevete najbližih i šire okoline, a treće je spremnost na siromaštvo samoće i osjećaja napuštenosti u zahtjevnim trenutcima života ili starosti. Ti zahtjevi nisu vezani samo uz godine ili okolinu, nego se posebno otkrivaju onda kada prestanemo živjeti komotno kršćanstvo i kada počinjemo, svojom autentičnošću, pa i onda kada šutimo, izazivati reakcije okoline. Takve reakcije onda postaju jasan znak da odgovaramo na Božji poziv i da smo usmjerili život na rast u vjeri i da idemo putem kršćanske zrelosti. Tada ćemo doista shvatiti što psalmist kaže: „Blago čovjeku koji ne slijedi savjeta opakih, ne staje na putu grješničkom i ne sjeda u zbor podrugljivaca, već uživa u zakonu Jahvinu, o zakonu njegovu misli dan i noć“ (Ps 1, 1 – 2), i postupno se otvarati za ljubav koja ima svoj izvor u Kristovoj ljubavi za nas.
 
2. Ukorijenjenost u ljubavi
 
Znamo da Boga ne možemo drugima navijestiti bez spremnosti da „podnosimo jedni druge u ljubavi“, kao što isto tako znamo da nema ljubavi bez vjernosti, vjernosti Kristu i našemu pozivu. Znamo da se to odnosi na ponašanje dostojno „primljenog poziva”, koje se očituje u poniznosti, blagosti i velikodušnosti. To su karakteristike koje omogućavaju mir i jedinstvo ljudi, napose u vremenu velike buke (kako medijske tako i osobne), koja vodi različitim podjelama i udaljavanju, a onda i nerazumijevanju stvarnosti i potreba drugih. Ne bismo smjeli zaboraviti da samo u Kristu, i jedino u Kristu, postoji ljubav bez pridržaja i preispitivanja, nagodaba i očekivanja. Kristovo je darivanje bez uvjeta, kao i ustrajnost u prihvaćanju dokraja. Njegova smrt na križu i uskrsnuće korijen su bezuvjetne ljubavi, koja se ostvaruje umijećem življenja u postojećim odnosima. Stoga možemo zaključiti da drugog puta nema nego slijediti svetog Pavla: „Zaodjenite se dakle – kao izabranici Božji, sveti i ljubljeni – u milosrdno srce, dobrostivost, poniznost, blagost, strpljivost te podnosite jedni druge praštajući ako tko ima protiv koga kakvu pritužbu! Kao što je Gospodin vama oprostio, tako i vi! A povrh svega – ljubav! To je sveza savršenstva. I mir Kristov neka upravlja srcima vašim – mir na koji ste pozvani u jednom tijelu! I zahvalni budite! Riječ Kristova neka u svem bogatstvu prebiva u vama! U svakoj se mudrosti poučavajte i urazumljujte! Psalmima, hvalospjevima, pjesmama duhovnim od srca pjevajte hvalu Bogu! I sve što god riječju ili djelom činite, sve činite u imenu Gospodina Isusa, zahvaljujući Bogu Ocu po njemu!“ (Kol 3, 12 – 17)
Sav program misijskog djelovanja sažet je u iskustvu živog Boga (metoda naviještanja), u poniznosti i na primjerima svetaca (snaga naviještanja), u molitvi koja obnavlja revnost i u patnji koja odgaja za zrelost u vjeri. A sve to nije uvjetovano projektima niti drugim ljudima, nego našim izborom, zato što smo „sol zemlje i svjetlo svijeta“. Samo tada prestaje biti teško ili nemoguće da zajednički „uzrastemo” da bi se drugi imali gdje nastaniti kad su u potrebi.  
 


Povratak