vatikan.va hbk.hr PMD

Raspeće je put otkupljenja  

Objavljeno | 1.11.2018.

Piše dr.sc. Snježana Mališa

Kršćanski način života iziskuje spremnost na put križa, pri čemu suvremeni čovjek ima najviše poteškoća u raspeću svojih želja, ideja i načina djelovanja. Naime živimo u vremenu potrošačke civilizacije, koja nas lišava potreba za posvećenjem Bogu i zatire u nama potrebu žrtvovanja i darivanja, svrhu života i važnost svakog trenutka (Pelanowski, 2018., str 8). I među kršćane se uvlači stil života u kojem se vodimo željama, želimo učiniti ovo ili ono i ne zanima nas postoji li neka granica, postoji li zapovijed, niti nas zanima postoji li ljubav. Sasvim je logično da se onda često umaramo, odustajemo ili opravdavamo drugima, koji ne uviđaju naš prinos ili ne prihvaćaju nove načine koje sugeriramo. Sve to pogoduje zatvaranju u svoje male svjetove, u kojima nema mjesta za promjene odnosa prema drugima, niti otvorenosti srca za bezuvjetno sebedarje. Papa Franjo sažeo je takav duh riječima: „Onima koji stare, izazov je da ne otvrdnu u svojoj nutrini, nego da ostanu otvoreni i nježni u srcu i pameti, a to je moguće s Duhom Svetim, u molitvi i slušanju Božje riječi.“
Očigledno je da opasnost „otvrdnuća“ nije isključiva za osobe sa životnim iskustvom, nego se događa svima, bez obzira na dob, i to onda kad nam „stari“ nutrina, koja nam ne dopušta da ljubimo svoje neprijatelje, da činimo dobro i onima koji nas mrze, da blagoslivljamo one koji nas proklinju i da molimo za one koji nas zlostavljaju. Isto tako ne bismo smjeli ogovarati ili vrijeđati, jer to samo izaziva nemir i svađu, nego bismo trebali uvijek nalaziti vrijeme za molitvu za neugodne ljude. Ne radi se o herojskim djelima svetaca, nego o pozivu svim kršćanima na istinsko življenje kršćanstva, a onda i misijsko djelovanje ondje gdje živimo i jesmo. Itekako je važno uočiti da misijski stil života uključuje istodobno lokalno i globalno djelovanje, koje uvijek ovisi o duhu naše nutrine, a ne o materijalnim prilikama i uvjetima života. Naravno da nas muče pitanja kako je to ostvarivo u svakodnevnom životu, koji je uvjetovan različitim stilovima i idejama o životu, i koji prečesto nije ukorijenjen u kršćanskoj antropologiji i Božjoj riječi. Izazov autentičnosti nije pitanje trenutka ni vanjskih uvjeta, nego naših odabira i konkretnih djela. Svi znamo da moramo započeti od osobnog svjedočenja Krista, a to se ostvaruje u življenju ljepote odnosa na svim razinama. Ta ljepota odnosa koje gradimo promiče svijest o dostojanstvu svake osobe, ali i otvara putu srca, koji daje „mekoću“ životu i izvor je svih naših snaga. 
 

  1. Ljepota odnosa izgrađuje dostojanstvo osoba  
 
Sam pojam dostojanstva, kao i ljepote, višeznačan je. Možemo raspravljati o njima s filozofskoga, teološkoga, pravnoga ili kojega drugog aspekta i ne uspjeti ih definirati. Mi kršćani vjerujemo da naše ljudsko dostojanstvo prvotno izvire iz svojeg počela, a to je sam Bog kao Stvaratelj, na kojeg smo upućeni i s kojim smo povezani. Čovjeka kao osobu, kao cjelinu, ne čine samo razum, sloboda, tijelo ili pak duša; naprotiv, čovjek je cjelina, biće koje je upućeno na Boga, a Biblija nam potvrđuje taj izravan odnos čovjeka s Bogom (usp. Matulić, 2001., str. 237). Upravo zato, prema papi Franji: „Potrebno je dostojanstvo ljudske osobe staviti u središte svih vidika i djelovanja. Ostali interesi, pa i ako su zakoniti, od drugotne su važnosti. A zašto je dostojanstvo ljudske osobe u središtu? Zbog toga jer je ljudska osoba Božja slika. Svi smo mi slika Božja.“
Iz svega navedenoga proizlazi da, ako živimo s Bogom, naši se odnosi nužno odvijaju prema načelima ljubavi i solidarnosti, a to je onda put spasenja, što se postiže životom po zakonu i milosti. Gregg Levoy ističe da „moramo biti svjesni da je izvor našeg poziva naša duboka narav, naše srce ili prisni Bog“. Ako je tako, onda je Božja volja ona koja se izražava po našim ljudskim talentima, našim sposobnostima, našim dubokim željama i našim poletima slobode. Ne može se graditi ljepota odnosa s drugima ako nismo svjesni izbora svojeg poziva, a znamo da se poziv može ostvariti samo iz odnosa s Bogom. Naravno da poziv uključuje znanje, ali znanje nije dovoljno, nego je potrebna i ljubav. Ljubav je osjetljiva na život, senzibilizirana je na međuljudske odnose više nego na mišljenja i društvene trendove. Zato je življen poziv osjetljiv na bol i patnju, sposoban je ublažavati i liječiti, tješiti i jačati, to je vjera blizine životu i čovjeku, a samim time i Bogu. (usp. Vučković, 2003., str. 21 – 25).
Očigledno je da ta ista načela vrijede i u odgoju. Naime odgajati djecu za ljepotu moguće je isključivo iz odnosa ljubavi prema Bogu i prema čovjeku. Stjepan Lice smatra da je „ljepotom odnosa uvjerljivo moguće djecu odgajati za smisao, za osjetljivost za potrebe drugih, za osjetljivost za različitost, ali i za smionost“, a to su sve značajke potrebne za misijsko djelovanje već od malih nogu. Uostalom sv. Mala Terezija u Isusu je pronašla svoje zvanje i radosno uzviknula: „Moje zvanje je ljubav!“ Shvatila je i posvjedočila da, ako Crkva ima tijelo sastavljeno od različitih udova, onda joj ne nedostaje najpotrebniji i najplemenitiji od svih udova: shvatila je da Crkva ima Srce i da to Srce gori od ljubavi. Shvatila je da jedino ljubav oživljuje udove Crkve, a kad bi se ljubav ugasila, ne bi više apostoli navješćivali evanđelje, mučenici ne bi više htjeli prolijevati svoju krv. (usp. Povijest jedne duše, str. 182). Ključ izgradnje ljepote odnosa i prepoznavanja dostojanstva svake osobe u našem je srcu, kao izvor koji nam daje snagu za djelovanje za koje nismo ni sanjali da bismo ga mogli ostvariti.
 
  1. Put srca otvara snagu 
 
Kršćanska tradicija uči nas da je srce izvor svih psihičkih, emocionalnih, intelektualnih, voljnih i ćudorednih snaga. A svi imamo nemale poteškoće govoriti o srcu, a onda i o odgoju srca, jer s jedne strane živimo u vremenu kad smo preplavljeni osjećajima i brigom za vlastite osjećaje i želje, a s druge više nego ikada svi osjećaju manjak osjećaja za drugoga, kao i za susret i otvorenost za drugoga. Zato se držimo sigurne forme u življenju svojeg poziva te si zadajemo zadatke da bismo napredovali u duhovnom smislu, ali svojim nastojanjima, odricanjima i dobrim djelima, kao što su post i ispovijed prvim petkom, određene devetnice itd. Postoji i nemalen broj kršćana koji smatraju da su dobri jer nikomu ne čine zlo i ne vide potrebu ikakva dodatnog angažmana, iako papa Franjo ističe da nije dovoljno ne činiti zlo da bismo bili Isusovi. Ima i onih koji žive iz iskustva sa živim Bogom i otvorena su srca za svakoga. U toj raznolikosti življenja kršćanske stvarnosti, da se razumijemo, svi smo potrebiti posta i molitve, ali moramo biti pozorni jesu li to samo vanjske forme ili istinski put srca koji stvara snagu za sve životne izazove oko nas. Neprestano smo u opasnosti da se naše nastojanje  pretvori u „čvrsti kalup“ sigurna i kontrolirana djelovanja, zanemarujući pritom da je temelj svega ljubav, koja se stječe u odnosu s Bogom, i da smo samo u ljubavi „evanđeoski spremni“ ići prema drugima.
Papa Franjo podsjeća: „Isus se ne zadovoljava nekim 'postotkom ljubavi', ne možemo ga ljubiti dvadeset, pedeset ili šezdeset posto. Ili sve ili ništa! Bez iskoraka u ljubavi naš život i naša Crkva obolijevaju od egocentričnog samozadovoljstva.“ To samozadovoljstvo itekako može proizići iz sigurnosti utabanog puta, koji, i kada ne donosi ploda, nema snagu prepoznavanja i preispitivanja svoje odgovornosti. Moramo biti svjesni da naš minimum u duhovnim naporima, u susretu s drugima, ne daje snagu za misijsko djelovanje niti autentično svjedočenja ovdje i sada. Srce kao sjedište volje stvara planove i donosi dobre zaključke, kao što je i osjećajna neosjetljivost znak onesposobljenosti razumijevanja stvarnosti. Možemo to izreći parafrazirajući Isusove riječi: „stvrdnu srca: da očima ne vide, srcem ne razumiju“ (usp. Iv 12, 40). Put k Bogu vodi kroz srce, i to je jedina uspješna strategija kršćanskog življenja i djelovanja.
 
 


Povratak