Izvanredni mjesec hbk.hr PMD

S Isusom učiti vjerovati  

Objavljeno | 3.2.2014.

Piše: dr. Milan Šimunović
 
Živimo u vremenu, posebice što se tiče zapadne civilizacije, u kojem se, na razne načine, osjeća upućenost na Boga, dok je u isto vrijeme sve prisutniji problem njegova priznavanja, sve dotle da ga se uklanja na "rubove" života, uz pribjegavanje raznim "idolima", ovdje samome sebi, profitu i blagostanju, a u nekim dijelovima svijeta nekom izmišljenom ili nametnutom "bogu", u svakom slučaju jedni i drugi nekim "idolima" koji, kako je još psalmist rekao, "usta imaju a ne govore, uši a ne slušaju". I tako se gotovo među svim narodima nastavlja "borba", uzrokovana negdje vladajućom voljom za samostalnošću, negdje izričitom robovanju nepostojećemu "bogu".

1. Upućeni na Boga, a ipak udaljeni
Činjenica je, dakle, da živimo u situaciji obilježenoj mnogim zaprjekama, različitim kontradikcijama u odnosu na vjeru, sve dotle da vjera izgleda nesposobnom zainteresirati nemalen broj ljudi, indiferentnih prema ozbiljnijem traženju Boga. Ne samo to, već u onima koji se smatraju vjernicima vjera izgleda sve slabija i "kratkoga daha", nesposobna da očituje onu snagu koja mijenja život, način mišljenja i djelovanja. Ipak ta žeđ za Bogom postoji, makar i u povremenim zazivima Boga, pa čak i protestima pred patnjom i nepravdom. Valja ipak priznati da nam je svima teško spojiti činjenicu s jedne strane Božje prisutnosti, a s druge strane njegove "odsutnosti" i šutnje, dok se u isto vrijeme nameću razne druge kratkoročne ponude.
 
2. Prenošenje vjere u dubokoj krizi
U svezi s rečenim, na svakom koraku osjećamo da je prenošenje vjere postalo vrlo teško. Sociolozi kažu da novi naraštaji počinju živjeti u "raskidu s memorijom", sve nesposobniji prihvatiti vjekovnu kulturnu baštinu, obilježenu vjerom. Prestaje vrijeme kada se rađalo kao kršćanin, odnosno kada je i obiteljsko i crkveno tkivo osiguravalo put koji je vodio najveći dio ljudi da se prizna kršćanima. U tom smislu Crkva se, ne samo u Europi, sve ozbiljnije pita o prenošenju vjere, u prvome redu o odgoju vjere kao najprečem zadatku koji treba poduzeti, jer kršćanin se danomice "postaje". Prenositi vjeru novim naraštajima, i to u novim antropološkim izričajima, a na crti nove evangelizacije, postaje izazov, zadatak od kojega se ne možemo izuzeti, silno naglašen u najnovijoj apostolskoj pobudnici pape Franje Radost evanđelja (Evangelii Gaudium).
Dakako, u ovoj teškoj i kritičnoj situaciji strah bi bio najlošiji savjetnik. Naime, događa se da nemamo vjere i da smo sve skloniji pribjeći "defenzivnoj poziciji" ili "zatvaranju u kulu", osjećajući se opsjednutima i napadanima sa sviju strana. A s druge strane, tražimo izlaz u nekoj "magičnoj" evangelizacijskoj formuli ili metodi.
 
3. Svjetlo vjere pape Franje
Više puta sam naglasio da je velika šteta što najveći dio vjernika slabo prati najmjerodavnije crkvene dokumente, konkretno papine enciklike ili pobudnice. Zato ćemo se i na ovim stranicama često navraćati na izvanredan dokument pape Franje, koji je počeo pisati još njegov prethodnik Benedikt XVI., Svjetlo vjere (Lumen fidei – lipanj 2013.), a on ga svojim prinosom uobličio. Usuđujem se zamoliti čitatelje da posegnu za enciklikom. Štoviše, bit će i aktivni sudionici u procesu nove evangelizacije ako ju budu predložili i onima koje muče mnoge sumnje i koji se žele uputiti na put prema vjeri.
Naime, vrijeme je da se vjernici, ako to već nisu učinili u Godini vjere, počnu više pitati o Kristu uskrslom, koji nam je istinsko i životno svjetlo. A to je danas tim važnije, jer se sve veći broj ljudi zadovoljava "malim svjetlima koja prosvjetljuju kratak trenutak, ali nisu sposobna otvoriti put ... i zato se neprestano vrtimo u krugu" (3). Ono što je bitno jest činjenica da je vjera Božji dar, da se rađa "u susretu s Bogom živim, koji nas poziva i otkriva nam svoju ljubav, ljubav koja nam prethodi i na koju se možemo osloniti ... stječemo novi pogled, gledamo drugim očima, postajemo svjesni da je u njoj sadržano veliko obećanje punine" (4).
Već Katekizam Katoličke Crkve podsjeća na činjenicu da vjerovanje Bogu nije od "tijela i krvi", znači plod čega ljudskoga, već je to Očev dar (usp. Mt 16, 17). A još prije II. vatikanski sabor (u Dei Verbumu) izričito kaže "da uzvjerujemo treba nam Božja milost, koja predusreće i potpomaže, i unutarnja pomoć Duha Svetoga da srce pokrene i k Bog ga obrati, da otvori oči duši i svima dadne ugodnost pristanka i vjerovanja istini".
 
4. Problem u nesposobnosti međusobnog povjerenja
Svatko bi se mogao složiti s činjenicom da je vjera ljudska potreba. Nema autentičnoga ljudskog života, očovječenja ako nikome ne vjerujemo, ako se u nikoga ne možemo pouzdati. Mi ljudi, za razliku od životinja, iz majčine utrobe izlazimo nedovršeni, i da bismo došli na svijet i rasli kao osobe, imamo potrebu za drugim, kojemu dajemo povjerenje. Zamislimo se koliki čini našega života ovise od povjerenja u koga. Je li moguće rasti a da nemamo povjerenje u koga, počevši od roditelja? Je li moguće započeti povijest zaručničke ljubavi mladića i djevojke bez povjerenja? Šteta je što se danas "gube" ne samo dobri stari običaji, već i njihovo dubinsko značenje. Prisjetimo se da je nekad najprije bilo vrijeme zaručništva, a mladić i djevojka zvali su se vjerenici (što je više nego zaručnici), a zaruke su se zvale vjeridba. Radi se o osobama koje jedno drugome od početka daju vjeru (vjeruju). Potom se to opečaćivalo prstenom, koji se (barem u nekim krajevima) zvao i verica (zanimljivo da Talijani za to imaju riječ fede = vjera).
Dakle, u našem životu moramo imati vjeru, znati dati povjerenje, vjerovati kome. I ako želimo kvalitetno živjeti, od obitelji do prijateljstva i svekolike suradnje imamo potrebu za pouzdanjem, odnosno komu vjerovati. To znači da ne možemo biti ljudi a da ne vjerujemo, jer vjerovati je način življenja u odnosu s drugima, i nije moguć nikakav put humanizacije bez drugih.
Upravo zbog te važnosti vjerovanja moramo reći da kriza vjere počinje danas upravo i zbog krize ljudskog čina vjerovanja, koji je postao težak i često proturječan. Naime, u vrijeme teškoga individualizma i samodostatnosti sve manje smo spremni dati drugome povjerenje, vjerovati dokraja. Zato se, npr., preferira živjeti kratkoročno "jedno s drugim", umjesto trajno se "vezati" u braku? Zašto je postalo toliko teško ustrajati u prijateljstvu i bračnoj ljubavi, u dobru i zlu? Zato često trpimo zbog podjela, već od jednostavnog udaljavanja jednih od drugih (u obitelji, župnoj zajednici i drugim oblicima suradnje)? Vjernost se relativizira, postaje sve labilnija, sve dotle da dok smo nazočni na kojem vjenčanju u isto vrijeme postavljamo pitanje dokle će to potrajati!
Razorni individualizam rađa nepovjerenjem u drugoga, sve dotle da se počinjemo bojati jedan drugoga i zatvaramo u sebe. A to je rak-rana za čovjeka, dakako na poseban način i za njegov odnos prema Bogu. Problem je dakle što suvremeni čovjek počinje misliti da se protivi njegovu dostojanstvu da vjeruje Bogu, da mu se "podloži", jer je sve manje kadra drugome (i najbližemu) dati povjerenje. Dok ne riješimo to pitanje povjerenja u drugoga (najprije svoga najbližega), imat ćemo problema ne samo s vjerom u Bogom, nego i sa sobom, srljajući putem bez izlaza.
Takvim ponašanjem udaljujemo se od jasnog stava prvih kršćana koji je izrekao apostol Ivan: "I mi smo upoznali ljubav koju Bog ima prema nama i povjerovali joj." (1 Iv 4, 16) Izgleda da bi onima koji se žale na krizu vjere u Boga trebalo reći da je razumljivo kako je teško vjerovati u Boga koga se ne vidi, jer ne znamo vjerovati u drugoga, u brata kojega vidimo (usp. 1 Iv 4, 20). To znači da je kršćanska vjera usredotočena na Isusa Krista, kao Gospodina, kojega je Bog Otac uskrsnuo od mrtvih i time postao "najviše očitovanje Božje ljubavi prema nama", put našega potpunog oslobođenja.
Stoga je od temeljnoga značenja shvatiti kao je Isus odgajao za vjeru, kako je "rađao" na vjeru ljude koje je susretao na putovima Palestine. On je vrlo dobro znao da nema ljudskoga života bez vjere u milosrdnoga Boga i stoga mu je bila prva preokupacija buditi vjeru, komunicirati i rađati vjeru. Tim pitanjima ćemo se pozabaviti na ovim stranicama.
 


Povratak