Izvanredni mjesec hbk.hr PMD

Stari i novi otpori kršćanskom vjerovanju  

Objavljeno | 6.10.2014.

Piše dr. Milan Šimunović

1. Skrivena pitanja i očite muke
Jedan Bog, a toliko religija (vjera)? I svaka smatra da je jedina i najbolja. Mnogim je ljudima to sve teže shvatiti. Naime, kako židovima prigovoriti da nisu Isusa prihvatili kao jedinog Mesiju, ili muslimanu staviti u pitanje njihovo učenje o Alahu, a kršćaninu osporiti tvrdnju da je Krist Sin Božji i Spasitelj? A da i ne govorimo o mnogim populacijama koje imaju "svoje bogove", čak i ljude koje (kao gurue ili vračeve) drže božanstvima! Odatle i priželjkivanje o mogućnosti stvaranja jedne religije, koja ne će "razdvajati", već je dovoljno da vodi očovječenju. Ne primjećujemo li to i u tvrdnji mnogih kršćana koji kažu da je "važno biti dobar čovjek", neovisno o vjerskoj pripadnosti, jer je "sve to isto".
Očito je puko objedinjavanje apsurd, pa je već svojevremeno M. Gandhi, "velika duša" Indije, znao uspoređivati religije s granama istoga stabla. Drugi su rekli da bi možda bilo ispravnije zamišljati ih kao zrake, više ili manje svjetleće, istoga sunca, ili kao puteve koji vode k Bogu. A kako se složiti koja bi ipak bila izravnija "autocesta" za povezivanje neba i zemlje, i to u situaciji kada čovjek ne želi biti vezan i uvjetovan? A svejedno bez vjere nema života.
Tijekom modernoga vremena mnogi su se nadali da će znanost i tehnika osloboditi ljude straha, siromaštva, bolesti i neljudskih uvjeta života. Dosta toga se i postiglo, ali su ipak mnoga nadanja ostala iznevjerena. Čovjek dolazi u opasnost da više sebe nema, pa se mora pitati gdje je sa svim svojim mukama, pitanjima, posrtajima i nadanjima... Racionalistički optimizam, koji je u povijesti gledao pobjedničko napredovanje razuma kao izvor sreće i slobode, pothranjujući iluziju da će čovjek kao demijurg zbog znanstvenih i tehničkih pronalazaka moći sam posve ovladati svojom sudbinom, nije ispunio očekivanja, pa je napast očajanja doista jedna od najvećih opasnosti ovoga stoljeća. I pjesnik (M. Bor) govori kako je svemirskomu putniku, promatrajući atomski vijek, u kojem je suvišno njegovo srce, "navrla na oko suza". Zato čovjek postmoderne vidi izlaz u relativiziranju svega, u individualizmu i indiferentizmu, što je još veće zlo.

2. Nije lako vjerovati u Boga
Poneki vjernik mogao bi se začuditi riječima svojevremenoga milanskog nadbiskupa D. kard. Tettamanzija (Ovo je naša vjera. Tumačenje Creda, KS, 2009.) da je najteža stvar danas, čini se, upravo vjerovati u Boga. S jedne se strane naime osjećamo upućenima Bogu i njegovu misteriju, u nama postoji žeđ za njim, koja se često izražava u molitvama koje poluglasno šapćemo, u zazivima ili čak protestima pred patnjom i nepravdom. S druge strane pak živimo kao da Bog ne postoji. Makar njegovu opstojnost izričito ne negiramo, njegovo postojanje uopće ne utječe na naš život, posebno kada nam se čini da se to protivi našoj volji za samostalnošću. Na neki smo način upućeni na Boga, no mučimo se oko promišljanja i izricanja Božje stvarnosti. Zbog toga radije šutimo te na kraju uklanjamo Boga na rub života, ili ga čak potpuno isključujemo.
Činjenica je da su raniji filozofski smjerovi koji su stavljali u pitanje ili izričito nijekali Boga i danas sve prisutniji, makar u nekim drugim oblicima. Njemački teolog G. Hasenhüttl (u knjizi Nepoznati Bog), pokazuje kako se praktički još danas povlače ostatci pradavnih i novih oblika ateizma. U tom smislu zanimljiva je u mnogočemu podudarnost rimskog pjesnika (ateista) Tita Lukrecija Kara (koji je živio u prvom stoljeću prije Krista) te suvremenih filozofa J. P. Sartrea, F. Feuerbacha, K. Marxa, S. Freuda i dr., tzv. filozofa sumnje, prema kojima sve ima svoj prirodni uzrok te da nas spašava samo naš razum, prirodni zakon i znanost. Dovoljno je razotkriti uzroke svega bića kako bi ljudi bili oslobođeni sveza religije, koja zapravo tjera čovjeku strah u kosti, sileći ga da u njoj potraži utočište. Na taj način ovaj "izopačeni svijet" religijom praktički biva sankcioniran te vjera postaje "uzdahom potlačena stvorenja". Stoga kritizirati religiju znači kritizirati "suznu dolinu", čija je aureola upravo religija, posebno kršćanska. Čovjek se, reći će Freud, mora otisnuti u ovaj "neprijateljski život", ali zato mora odrasti, odnosno izići iz "psihičkog infantilizma", osloboditi se svakog autoriteta, pa tako svaka religija postaje suvišnom. Ta umovanja prelaze "u nasljedstvo" mladih naraštaja, koje se s njima susreću u svojem obrazovanju, posebno fakultetskom. I taj će se "film" nastaviti. A što zabrinjava, to je prisutno i u životu dijela vjernika.

3. Novo postavljanje pitanja Boga
Zanimljivo je da je i prethodni papa Benedikt XVI. (u pismu Vrata vjere, 2011. – najavljujući Godinu vjere) napisao: "Koliki su vjernici i u našim danima kušani Božjom šutnjom, a tako bi htjeli čuti njegov utješni glas!" Krajem devedesetih, još kao kardinal, rekao je da nastaju prostori za razočaranje, koji mogu dovesti k novim padovima, ali koji isto tako otvaraju mogućnost da snaga kršćanskoga učenja dotakne ljude i da tako nastupi obnova. Valja naime priznati da u suvremenu čovjeku ipak "tinja" čežnja za Bogom "izgubljenim" ili "ubijenim" (kako su zastupali Freud i Nietzsche), a na tragu psalmista "tvoje lice tražim Gospodine" (27, 8).
Stoga je pitanje slike Boga u središtu pozornosti. Uz ostalo, moramo se ozbiljno pozabaviti prigovorima je li Bog onaj koji ograničava čovjeka, onaj koji "utjeruje" strah kako bi čovjek živio u ropstvu ili pobuni. Ili je onaj koji daruje, otvara čovjeku vidike, čini ga akterom njegove egzistencije, u potpunoj slobodi i odgovornosti?
Pritom valja voditi računa o činjenici da je Bog za mnoge neizreciv, kako misle agnostici. Bog je pitanje bez rješenja, ne znamo postoji li ili ne postoji. To pogoduje praktičnomu ateizmu. Nadalje, Bog je nevjerojatan i vjera je suprotna razumu. Naime, ono što se ne može eksperimentirati, jednostavno, ne postoji. A što je još gore, Bog je za mnoge postao nepodnošljiv, ovisno o negativnim iskustvima ili predrasudama o Bogu uglavnom kao sudcu, o Crkvi koja najviše govori o grijehu te prijeti paklom. Na taj način nekima kršćanstvo izgleda kao da je protiv života, jer traži prijezir užitka, otuđenje razuma u odnosu na autoritet objave, dogmatske formule, povlašten položaj klera itd. Bog je neprotumačiv u pluralnosti ponuda i u tom smislu kako shvatiti Trojstvo, utjelovljenje, križ, osobito uskrsnuće, život vječni, učiteljstvo Crkve i dr.? Smatra se da svakomu valja prepustiti da sve to tumači kako hoće, što vodi prema velikoj subjektivnosti i udaljavanju od institucije. Ipak, najveći je problem u tome što Bog postaje beskorisnim, jer se ustanovljuje da se život ništa smisleno ne mijenja ukoliko on i postoji. Zato zabrinjava činjenica što su mnogi kršćani "otupjeli" (ne samo u gradovima, nego i u selima), jer su se neke krive slike Boga i Crkve "uvukle u tkivo" njihova života, dok i dalje misle da su vjernici.
Odgovor na tu situaciju ne smije se tražiti u zatvaranju, odnosno "bojovnomu pobijanju", na tragu negdašnje apologetike. Štoviše, u svim otporima ne treba u prvom redu gledati odbijanje Boga, već radije kritiku u odnosu na načine prenošenja vjere. Kršćanin se s tim otporima u samome sebi mora susresti kako bi došao do osobnog opredjeljenja u zrelijoj vjeri, ustrajući u uvjerenju da je čovjek sposoban za Boga. Jer on je, uza sve to što nam se čini odsutnim, ipak vrlo prisutan. I to nas ovlašćuje da bez straha nastupimo s evanđeoskim navještajem. Dakako, u pretpostavci da se on događa u susretu s ljudima tamo gdje jesu, kako bi ih se pratilo na putu "prepoznavanja" Boga, koji je već tu, među nama, u Kristu. Uranjajući u čovjekove sumnje i otpore, moglo bi se dogoditi novo "otvaranje" biblijskomu Bogu.
Očito je da se nakon apostolske pobudnice pape Franje Radost evanđelja govor o Bogu, odnosno o pitanju evanđeoske slike Boga (osobito Boga milosrđa), a time i o Crkvi, mora u mnogočemu mijenjati, bilo u Europi, bilo npr. u Beninu, u Africi. Mora se dogoditi nova evangelizacija, nova najprije u izričaju vjere.
 


Povratak