Izvanredni mjesec hbk.hr PMD

Susret s Bogom u supatničkoj zajednici  

Objavljeno | 10.3.2016.

Piše dr. Milan Šimunović
 
Svaki se čovjek, prije ili kasnije, suočava sa životnim nevoljama, sve dotle da si postavlja pitanje kako izići na kraj sa svojim životom. Ništa čudno ako se to događa i samomu vjerniku, pritisnutu nekim bolnim trenutcima. Pa to se dogodilo i Isusu u Getsemanskom vrtu, pa je Ocu postavio pitanje o razlogu svoje napuštenosti. Dakako, odmah se prepustio volji Božjoj i pobijedio je strah i samu smrt. Ipak, nije isključeno da nemalen broj vjernika zaključi: "Pa on je bio Bogočovjek, imao je drugačiju svijest o Božjoj blizini, a ja sam samo čovjek!" I još kada pratimo sva ova nacionalna i svjetska komešanja, ratove, izbjeglištva milijuna ljudi, pa onda sve ovo "žutilo" i "crnilo" koje se prolijeva u medijskom svijetu i u međuljudskim odnosima i uslijed ideoloških sukoba, sve dotle da se u političkom miljeu stvara mentalitet gotovo nepodnošljive nesnošljivosti, što se prelijeva u redoviti život ljudi! Sve na kraju povećava životne nevolje i stvara nesigurnost, sve dotle da se obični čovjek pita gdje je tomu kraj!

Svijest o krhkosti i napuštenosti
Do jučer su se mnogi nadali da će nas znanost i tehnika osloboditi od straha, siromaštva, bolesti i neljudskih uvjeta života. Ali mnoga su nadanja iznevjerena. Dolazimo u opasnost da više "sebe nemamo" te da jedni druge izgubimo. Gdje je tu čovjek sa svim svojim mukama, pitanjima, posrtajima i nadanjima? Pretpostavljam da se mnogi mogu prepoznati u riječima "razočarana" pjesnika (M. Bora): "Išao putnik kroz atomski vijek i kad već dosta visoko stiže, pogledom svrne dolje gdje ležaše atomski vijek: posvuda dokle je sezalo oko, sâm beton i gvožđe, gvožđe i beton u svakojakim oblicima te bacaju u neonskom svjetlu duge i tvrde sjene kroz vrijeme. Gledao sve to putnik, pa kad je shvatio kako je suvišno njegovo srce sred svega toga, navre mu na oko suza."
Da, to je upravo gorki osjećaj osamljenosti i bezvrijednosti, danas posebice, kad se čovjek jako promijenio, nastupio je individualizam, zatvaranje u sebe i svoju malu sreću, novo otuđenje, nepovjerenje sve dotle da nije siguran kome vjerovati, pa odatle sve veće nezadovoljstvo sa samim sobom i sa sve hladnijim okruženjem. I čezne za nekim tko će mu riješiti našu zagonetku, jer je sve nepodnošljivije tegliti "praznu torbu" života. To je stari problem i svjedoci smo traženja izlaza u vjeri, makar su ju mnogi u isto vrijeme odbijali i nasjedali raznim filozofima sumnje i nevjere. A ipak su i sami oni čeznuli za nekim višim, poput njemačkog nihilista F. Nietzschea: "Svih potoka mojih suza k tebi vodi tijek! I mojeg srca zadnji plam – k tebi tinja! O vrati se, ti nepoznati Bože, moja boli, moja zadnja srećo!"
Ne samo takvima nego nekad i samim vjernicima češće se javlja pitanje kako i gdje susresti toga Boga. Jer mnogi, poput egzistencijalista J. P. Sartrea, misle da smeta to što Bog ne postoji jer time nestaje svaka mogućnost da se nađu vrjednote. Ali pritom, njemu i mnogima drugima, nije uspijevalo da prekorače "prag vjere", pa im se i dalje urušavao svijet snova, osjećajući se nesigurnima, golima, izručenima i duboko osamljenima. Nada u neko kasnije ispunjenje, mislili su, varava je, i čovjek klizi prema potpunoj praznini, u ništavilo. Nažalost, te filozofove misli danas su sve prisutnije i u dijelu vjernika, premda im se znade "upaliti svjetlo vjere" u svijesti da je taj "nepoznati Bog" ipak davno istupio iz svoje skrovitosti, posebice u Isusu Kristu, i pokazao se kao Bog koji je ljubav, naš suputnik, supatnik, štoviše i Spasitelj, očitujući nam se upravo u solidarnosti.
 
Bog Isusa Krista u supatnji
Nije za čudo da nam se, uza sve to što vjerujemo, često kao Isusovu učeniku Filipu javlja sve veća želja da vidimo Boga, da osjetimo njegovu nešto drugačiju blizinu, i odatle rast raznih duhovnih pokreta. Na pitanje: "Gospodine, pokaži nam Oca i dosta nam je", Isus hitro odgovara "Filipe, toliko sam vremena s vama, i još me pitaš: pokaži nam Oca? Ne vjeruješ li da sam ja u Ocu i Otac u meni?" (Iv 14, 8–10). Bog u Isusu postaje definitivno prisutan, očituje nam se onaj koji nas ljubi, potpuno nama okrenut. Kako djeluju utješno, ali u neprevarljivoj sigurnosti Isusove riječi: "Dođite k meni svi vi, izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti" (Mt 11, 28). Upravo se na njega odnosi davna Izaijina proročka vizija, o kojoj slušamo na Veliki petak: "On slabosti naše ponije, naše boli uze na se, a mi ga držasmo udarenim, od Boga pogođenim, poniženim. Za naše je grijehe on proboden, za opačine naše satrt. Na njega pade kazna našeg mira, njegovom se modricom izliječismo.... (Iz 53, 3–5). Otkad se Isus solidarizirao s krivnjom cijelog čovječanstva i umro s njime na križu, nemamo argumenta za prigovaranje Bogu, već samima sebi i našoj zatvorenosti. Darivajući nam se već na Posljednjoj večeri, pozvao nas je da i mi činimo tako, jer se istinski život može ostvariti samo u iskrenu sebedarju, a koje se najviše očituje u nevolji.
Da, to je radost naše vjere, koju je divno izrazio papa Franjo (na Twitteru, 1. veljače 2015.): "Ponekad smo ražalošćeni težinom svojih grijeha. Nemojmo se obeshrabriti. Krist je došao da podigne taj teret i da nam dade mir." Kako ne prihvatiti takva Boga, koji se u Kristu pokazao toliko solidarnim s čovjekom i njegovim nevoljama? I dok često govorimo o svemogućemu i svesilnom Bogu, htjeli to priznati ili ne, mi ga se jednostavno bojimo. A on je htio postati Bog s nama, potpuno blizak.
 
Presudna uloga supatničke zajednice – oaze milosrđa
Radikalna novost evanđelja jest da se Bog u Isusu Kristu, na neki način, sjedinio sa svakim čovjekom. Otad se Božja prisutnost očituje usred života. Upravo to trebaju pokazati Božji ljudi, koji su u Isusu pozvani u njegovu zajednicu, Crkvu, u konkretnoj kršćanskoj zajednici. Jer ako smo, kako kaže papa Franjo u buli najave Izvanredne godine milosrđa, "dotaknuti njegovim milosrđem, možemo i mi postajati suosjećajnima prema drugima." Međutim postoji bojazan da ove godine, posvećene Božjemu milosrđu, mnogo toga ostane tek na lijepim riječima, da samo idemo u crkvu, a da nas ne zanimaju tolike patnje i da se ne osjetimo pozvanima umanjivati ih svojim vlastitim ponašanjem, u prvom redu odricanjem od ogovaranja, osuđivanja drugih, štoviše i podvala, čime postajemo "majstori" podjela.
Stoga je krajnje vrijeme da odgovorimo na pitanje je li naša župna zajednica samo obredna zajednica ili i zajednica prihvaćanja u "nošenju bremena jedni drugih", jer jedino tako možemo ispuniti Kristov zakon (usp. Gal 6, 2). Suvremen, ranjen čovjek, već od najmlađih, a da o starijima i ne govorimo, koje je previše pritisnuo križ života, razočaran sa svime i samim životom, da bi izdržao treba imati mogućnost da na opipljiviji način susretne Boga upravo u kršćanskoj zajednici, gdje je solidarnost raspoznajni znak, gdje ima mjesta za drugoga i njegove probleme. I dok se znademo žaliti da nas je manje u crkvama, da nema više okupljanja i manifestacija kao nekada, radije se pitajmo koliko smo zaista Božji ljudi, koliko znademo supatiti jedni s drugima. Štoviše, kao supatnička zajednica moći ćemo s apostolom Pavlom zahvalno moliti: "Blagoslovljen Bog i Otac Gospodina našega Isusa Krista, Otac milosrđa i Bog svake utjehe! On nas tješi u svakoj našoj nevolji da bismo i mi sve koji su u nevolji mogli tješiti onom utjehom kojom nas same tješi Bog." (2 Kor 1, 3–4)
Upravo tako! I zato papa Franjo piše u buli o Jubileju milosrđa: "U našim župama, zajednicama, udruženjima i pokretima, ukratko, gdje god su kršćani, svatko mora naći oazu milosrđa." Kako je lijepo iskusiti radost u supatnji, biti uz osobu u tjeskobi, biti prijazan, saslušati pozorno! To je ključno pitanje u ovom sve surovijem svijetu, u kojem se od kršćana očekuje da budu "alternativa". Zato je Isus svoje učenike upozoravao da ne postupaju tako kao "stari" (misleći na farizeje), već kao njegova braća i sestre. Upravo ta supatnička svijest može biti živ podsjetnik na to da je Bog prisutan među nama. Možda takvo zajedništvo u životnim tegobama danas izgleda gotovo nemogućim, ali ako smo Isusu povjerovali, tomu treba maksimalno težiti. Čini mi se da u toj sferi kršćanstvo danas polaže svoj sudbonosni ispit diljem svijeta.
 


Povratak