Izvanredni mjesec hbk.hr PMD

Svi smo u istoj lađi  

Objavljeno | 5.5.2020.

Piše dr. sc. Krunoslav Novak

Promatrajući ovo današnje vrijeme sveopćeg straha, napetosti, nerazumijevanja, nepovjerenja, kritiziranja, pitam se postoji li način da se sačuva ona temeljna ljudska dimenzija koja čovjeka čini osobom, a proizlazi iz dara života, koji je neponovljiv i koji je svatko od nas primio od Boga. 

Do nas dopiru informacije pune kontradiktornosti, koje su često isključive, a potiču na reakcije koje mogu biti uznemirujuće te potenciraju širenje nezadovoljstva i nemira iz virtualnog okruženja prema fizičkome. Ne izgubiti sebe u ovom vremenu jedna je od važnih zadaća svakog čovjeka i vjernika. U prošlom broju pisao sam da imamo tendenciju brzo zaboraviti teške situacije nakon što one prođu i potisnuti sva pitanja koja su takve situacije otvorile. Brzo se i jednostavno pitanja smisla osobnog života i temeljnih vrijednosti potisnu, jer ona nisu jednostavna i nije se lako njima baviti. Zato ponekada čovjek i pobjegne u vrtlog kaotičnih informacija kojima je okružen, da se na bavi temeljnim pitanjima smisla života. Nije li nam se to već sada počelo događati? Situacija s potresom i pandemijom nije se još smirila, a pregršt teških riječi pada sa svih strana i dopire do nas s ekrana naših računala i mobilnih uređaja.
Jesmo li svoje živote premjestili u svijet medija? Često se govori da ono što nije bilo u medijima kao da se nije ni dogodilo. Ta sintagma neopravdano se uvukla u svakodnevnu percepciju stvarnosti, u kojoj će mnogi interpretirati stanje u društvu samo na temelju onoga što je spomenuto u medijima. Još više od toga: ono što se može čitati u komentarima pojedinih internetskih portala kao da odražava „glas naroda“. No zasigurno nije tako. Vjerujem da ćete se složiti da ima puno više šutljive dobrote nego glasne zloće u svijetu u kojem živimo. Istina, zanimljivije je  čitati o događaju koji je neuobičajen i to čini vijest. No ne slažem se da tek negativna vijest može biti vijest. Primijetio bih ovdje da je u ovom vremenu premalo pozitivnih vijesti i da ima puno dobrote koja je izvanredna, nesebična, a koja ne nalazi svoje mjesto u medijima. Možda zato jer ipak ne stvara senzaciju. No senzacija i senzacionalizam nisu nosivi stupovi života te zaista ne bi smjeli biti nit vodilja onima koji objavljuju vijesti, kao ni publici koja vijesti čita.
Još uvijek snažno odjekuju riječi pape Franje koje je izgovorio u svojem razmišljanju 27. ožujka u izvanrednom Urbi et orbi, potaknut izvještajem iz evanđelja o stišavanju oluje na moru (Mk 4, 35 – 41). Papa je, između ostaloga, rekao: „Poput učenika iz evanđelja iznenada nas je zahvatila neočekivana i žestoka oluja. Shvatili smo da se nalazimo na istoj lađi, svi krhki i dezorijentirani, ali istodobno važni i potrebni, svi pozvani veslati zajedno, svi potrebni utjehe drugoga. Na toj lađi … svi se nalazimo. Poput tih učenika, koji jednoglasno i u tjeskobi kažu: 'ginemo', tako smo i mi shvatili da ne možemo ići dalje svatko za sebe, već samo zajedno.“ Danas je više nego očito da je i međusobna povezanost cijelog svijeta posredovanjem interneta ona koja nam potvrđuje kako smo svi u istoj lađi. Toliko nam je sadržaja dostupno, ni jedan dio svijeta nije nam virtualno nedohvatljiv. Spoznaja da smo svi međusobno povezani iziskuje još veću odgovornost za drugoga, za osobu koja je kraj mene, ali i za onu na drugom kraju svijeta. Ne možemo ići dalje svatko za sebe jesu riječi koje izgovara papa Franjo potičući svakoga na odgovorno djelovanje, a koje u sebi treba sadržavati brigu i poštovanje prema drugom čovjeku. To je poziv koji je uputio na Uskrs i onima koji su na vlasti i svima kojima je povjerena odgovornost za druge. Kako ići naprijed ako mislimo samo na sebe?
Kad se nađemo pred medijskim sadržajima, koji nas često obasiplju neprovjerenim informacijama, senzacionalizmom, apokaliptičnim i destruktivnim sadržajima, nije svejedno što ćemo s njima. Jedan od načina kako se s njima suočiti jest odgovoriti si na pitanje je li autor objavljenog sadržaja shvatio da ne možemo ići dalje svatko za sebe. To se može uočiti iz prepoznavanja ima li poštovanja prema onima kojima se obraća i prema onima o kojima govori. Ako nema tog poštovanja, taj sadržaj ne bi trebao biti dostojan trošenja našeg vremena. To su možda mali i neznatni koraci u suočavanju sa svime što nas okružuje, ali su temeljni da bismo mogli pogledati onkraj onoga što nam prikazuju ekrani i vidjeti čovjeka u svoj njegovoj bijedi, ali i u svem njegovu dostojanstvu.
U svojoj uskrsnoj čestitci Papa je ove godine naglasio: „Ovo nije vrijeme egoizama, jer izazov s kojim smo suočeni svima nam je zajednički i ne razlikuje jedne od drugih. (…) Ravnodušnost, egoizam, podjela, zaborav doista nisu riječi koje želimo slušati u ovom vremenu. Želimo ih zabraniti za sva vremena! One kao da prevladaju svaki put kada u nama pobjeđuju strah i smrt, odnosno kada ne dopuštamo Gospodinu Isusu da pobijedi u našem srcu i u našem životu.“
To je poziv za svakog misionara u ovome današnjem vremenu, bilo da se nalazi u nama dalekim zemljama, bilo da u kontekstu svojega svakodnevnog života u svojem okruženju nastoji donositi mir uskrslog Krista: potaknuti druge da s Isusom pobjeđujemo ravnodušnost, egoizam i podjele. Iako se to čini možda i nemogućim zadatkom, važno je ne zaboraviti da tiha dobrota i izrazi ljubavi nadahnute na Kristovu vazmenom otajstvu nose snagu te da su jače od povremenih navala zloće. Ono što je važno u tim navalama loših misli, lažnih sadržaja i uznemirujućih poruka jest ne dopustiti da u naše živote unose strah, u naše odnose nemir i u naš život nesigurnost, jer u Kristovu uskrsnuću sve što je tek vremenito odlazi u drugi plan, a jedino ostaje ljubav: „Ljubavlju vječnom ljubim te, zato sam ti tako dugo sačuvao milost.“ (Jr 31, 3) Može li takva ljubav biti kormilo lađe u kojoj se svi nalazimo?


Povratak