Izvanredni mjesec hbk.hr PMD

Trojstveni Bog u zajednici vjernika  

Objavljeno | 7.10.2015.

Piše dr. Milan Šimunović
 
Činjenica je da i nesvjesno Boga smještamo "nekamo dalje", "nekamo gore", "u nebesa', a svakako najmanje među nas, jer to za njega "ne bi bilo dostojno", dok u isto vrijeme ispovijedamo i želimo da se s njime susrećemo, da s njime razgovaramo u molitvi i sl. Međutim, trojstveni Bog, kojemu se ne mogu postaviti granice, pa kažemo da je posvudašnji, ako ozbiljno shvaćamo cjelokupnu objavu, jest "s nama Bog", što je bila temeljna poruka arkanđela Gabrijela Djevici Mariji, a time i svima nama.
 

1. Sabrani u jedinstvu Oca, Sina i Duha Svetoga
II. vatikanski sabor, govoreći o Crkvi, kaže da je to narod sabran u jedinstvu Oca, Sina i Duha Svetoga, a to znači i u posebnom zajedništvu s Bogom. To je ono što kršćane najviše veseli i zbog toga je njihovo postojanje i okupljanje, u istinskoj vjeri oslonac i nada za cijeli svijet, pa i za one koji toga nisu svjesni ili ne vjeruju. Sabor kaže da je ona djelo Očeve spasiteljske nakane u Isusu Kristu i posvetiteljskog zahvata Duha Svetoga.
Više puta je ponovljeno da Bog kojeg nam je objavio Isus Krist nije neki daleki usamljenik, već "Bog zajedništvo i "Bog poslanje!" Njegov je plan bio i ostaje da se od ljudi načini zajednica koja bi, po određenim znakovima, osobito onima koje je sam Isus odredio, doživjela zajedništvo s njime. Taj Božji spasiteljski naum obvezuje, a to znači da su oni koji ga prihvaćaju pozvani biti misionari, poslani sabirati raspršenu Božju djecu. Već sada otkrivamo kako ta zajednica, koju konkretno zovemo Crkva, nije svrha samoj sebi, već ima izričito poslanje da svi ljudi uđu u zajedništvo s Bogom i međusobno.
Postavlja se pitanje koliko smo kao kršćani svjesni toga tako uzvišena poslanja, istina, veoma zahtjevna, u objedinjavanju i spašavanju svih ljudi. Uostalom, dugo vrijeme nisu toga bili svjesni ni Isusovi učenici, već je to bio postupan proces. Duh Sveti ih je sve dublje upućivao u tu istinu, što čini i danas. Makar maleni, skromni i grješni, postali su svojevrstan instrument za usađivanje Božjega plana čovjekova istinskog oslobođenja i usrećivanja. Ostaje nam uvijek misterij, taj trojstveni Božji život, koji se sada prelijeva na čovječanstvo, osobito kako se to može ostvarivati po Crkvi, kako reče Sabor, istovremeno "svete i grješne". Mnogi se trude, ali nikada dokraja ne će shvatiti to tajanstveno zajedništvo, to sjedinjenje s Bogom i međusobno. Mnogim ljudskim očima to izmiče u redovitoj spoznaji. Ipak, ostaje trajna istina u koju kršćani vjeruju da je Crkva "kuća Božja", "Božje prebivalište". Dobro je pritom čuti apostola Pavla: "U njemu (u Gospodinu) ste i vi ugrađeni u prebivalište Božje u Duhu" (Ef 2, 22). "Da znaš kako se treba vladati u kući Božjoj, koja je Crkva Boga živoga" (1 Tim 3, 15).
 
2. Svijest o Bogu "među nama"
Otkad je Sin Božji postao čovjekom, čime se dogodila punina Božje objave, više nema dileme da je Bog među nama. Crkva se već u prvim stoljećima borila s raznim krivovjerjima da je Bog stvorio ovaj svijet i čovjeka, ali ga je prepustio samomu sebi, da se sam "koprca" u ovom svjetskom komešanju. Premda danas to deklarirani kršćani ne bi javno rekli, ipak se često živi kao da Bog "nije tu", štoviše, da i ne postoji. Istina, javno ga se ne negira, ali naša nam volja za samostalnošću i otporom da nas "Božje oko uvijek gleda i sakrit mu se ništa ne da" sugerira da se pitanjem njegove prisutnosti ne isplati mučiti. Odatle i zabrinjavajuća pojava odsutnosti s nedjeljnog susreta, s mise – euharistije, na kojem se, makar i u maloj šačici ljudi događa specijalan susret s Bogom. A neki idu čak tako daleko da Boga smještaju na rubove života, sve do njegova potpuna isključivanja.
Budimo otvoreni i priznajmo da nas na slične pomisli sili ponekad i naše uvjerenje o Božjoj šutnji, osobito onda kad bi nam daleko više trebao njegov utješan glas, posebice u kojoj većoj nevolji. Misao apostola Pavla da ako je Bog za nas, tko će protiv nas, često nam se čini neuvjerljivom, jer se u nizu situacija osjećamo napušteni od Boga i od ljudi. Nema sumnje da nam je, danas više no ikada, potrebna Isusova vjera, vjera koja "ne traži samo znakove", kako je Isus više puta upozorio svoje suvremenike, vjera koja je spremna opstati i u najtežim trenutcima. Bog nas, kako pojedince, tako i cijelu kršćansku zajednicu, poziva da se "bacimo i propinjemo", naročito onda kada nas obuzimaju sumnje hoće li nas dočekati njegove ruke ili životna provalija i na kraju bezizlazna grobna jama.
Iz toga proizlazi zadatak evangelizacije da se pomogne kršćanima da u tim trenutcima ne tražimo Boga gdje ga se, navodno, može "opipljivije" susresti, pa i u nekim duhovnim pokretima, čak i sektama. Kao da se vraćamo Staromu zavjetu, jer ipak želimo njime manipulirati, na način da mu prinosimo određene žrtve, nabrajamo molitve, čime bi on bio obvezan pomoći, na neki način uvijek biti pri ruci. U svakom slučaju, vrijeme je i preispitivanja Crkve, odnosno pojedinih kršćanskih ili župnih zajednica, zašto se mnogi od njih udaljuju, odnosno zašto gube uvjerenje da se u njima događa susret sa živim Bogom.
 
3. Pozvani i poslani
Kada II. vatikanski sabor govori o nastanku i trajanju ateizma, onda jasno i glasno priznaje da neki kršćani više skrivaju nego otkrivaju lice Božje. Ako tvrdimo da se s Bogom susrećemo na poseban način u našim kršćanskim zajednicama, odnosno na misi i u drugim sakramentima, onda se mora u nama što mijenjati. Naime, priznajem da me je gotovo zapanjila misao jednoga talijanskog liturgičara, kasnije nadbiskupa, koji je govoreći o situaciji kad se mise i drugi obredi mehanički obavljaju, na način da u njima "nema duše", rekao da Bog često ne zna kamo bi sa svim tim. Uostalom, nije li Isus često upozoravao na nabrajanje molitava i udaljenost srca, a u susretu sa Samarijankom na zdencu Siharu načinio snažan zaokret što se tiče klanjanja Bogu na određenom brdu ili u Jeruzalemu: "Vjeruj mi, ženo ... dolazi čas – sada je – kad će se istinski klanjatelji klanjati Ocu u duhu i istini, jer takve upravo klanjatelje traži Otac. Bog je duh, i koji se njemu klanjaju, u duhu i istini treba da se klanjaju" (Iv 4, 21–24). Znači, mjesto "klanjanja" je u cijelom životu, ne samo u posvećenom prostoru. Pa zar se prvi kršćani nisu sastajali u običnim kućama? Može se postaviti drastično pitanje nismo li Boga previše zatvorili u svete prostore – u tabernakule, grčevito se držeći svih rubrika kada želimo u njegovu čast izvršiti koje obrede, koristeći često i najuzvišeniju večeru Gospodnju (misu) kao određenu kulisu za neka svoja slavlja, prigode i godišnjice? I zato se lako može dobiti dojam da je Bog sve manje prisutan, jer zaboravljamo da ga u isto vrijeme tjeramo iz naših obitelji, ne marimo za brojne jadne ljudske "periferije" i sl.
Mjesec listopad posebno je obilježen misijskim duhom, na što nas potiče i Misijska nedjelja. Ne bi se smjelo dogoditi da mislimo na svoje poslanje samo u kojem vremenu ili poneki dan. Naprotiv, mjerilo našeg kršćanstva jest svijest o pozvanosti i poslanosti. Ako kršćanin misli da je dovoljno sudjelovati u obredima, nešto "obaviti" (što je riječ koju bismo konačno morali izbaciti iz našeg rječnika kad se radi o odnosu s Bogom), onda ne može shvatiti niti doživjeti radost kršćanstva. A ona se sastoji u tome da smo kao krštenici, jednostavno, privilegirani, a to znači pozvani i poslani u ovaj svijet da u njemu svjedočimo o Božjoj bezuvjetnoj prisutnosti i ljubavi. Upravo se u tomu moramo natjecati, to jest koliko smo više obuzeti tom Božjom trojstvenom ljubavlju, koju je navijestio i pokazao Isus Krist, da možemo poput Isusa, kad su ga pitali gdje stanuje, reći: "Dođite i vidite!" A to znači krenuti njegovim putem, na kojem se s Bogom hoda. Nije to u prvom redu kakav određeni lokalitet, nego hod s Isusom i za Isusom, u "duhu i istini".
Zašto se onda čuditi ako neki kažu da smo s evangelizacijom u mnogim pitanjima još na početku? Uostalom, ne treba se zbog toga obeshrabriti i nikoga kriviti. To je radosno shvaćanje i početak obraćenja. Ne pripravlja li nam Bog mnoga iznenađenja? Samo je važno držati se zajedno, na okupu, u kršćanskoj ili župnoj zajednici, jer gdje su u njegovu imenu sabrana barem dvojica ili trojica, ondje je i Isus, ondje je Bog.
 
 


Povratak