Izvanredni mjesec hbk.hr PMD

Važnost okruženja za susret s Bogom  

Objavljeno | 3.2.2016.

Piše dr. Milan Šimunović
 
Oni koji malo dublje promišljaju o pitanju Boga, posebno na europskoj razini, upućuju na zaključak da se gotovo svi ljudski problemi mogu svesti na jedan, a to je zaboravljanje Boga ili njegovo potiskivanje na "margine života". Uza sve poštovanje onih koji ne vjeruju, ipak je činjenica da sve većim isključenjem Boga iz obzorja života još više rastu egoizam, nepravda, osamljenost, sve dotle da su ljudi podjeljeniji ili barem zbunjeniji. Stoga se postavlja pitanje koliko se pomaže čovjeku ako mu se nameće mišljenje da je Bog zaprjeka na putu njegova rasta, što nalazi plodno tlo kod onih kojima vjera nije postala osoban stav, koji nemaju jako iskustvo vjere. Stoga će kršćani ubuduće trebati više voditi računa o okruženjima, koja bitno utječu na opredjeljenje za ili protiv Boga.

1. Samo znanje ili i iskustvo vjere?
Dugo je u pastoralno-katehetskoj praksi prevladavalo uvjerenje da je najvažnije djeci i mladima prenositi znanje, odnosno naučiti istine vjere (katekizam), sve dotle da se vjera pretvorila u formule koje su rezultirale "suhoparnim" kršćanstvom. Jasno je da treba znati ono temeljno "što se vjeruje", koje su osnovne istine vjere, uz osnovne životne obrasce. Tako je teško zamisliti kršćanina koji ne bi znao prekrižiti se, izmoliti barem Oče naš i barem ono bitno iz Apostolskog vjerovanja, osobito o Isusu kao Spasitelju. A kad je nastupilo vrijeme raskršćanjenja, uvidjelo se da se na tome ne može ostati, pa se došlo do zaključka da je ipak potrebno produbljenje vjere. Gotovo je zapanjujuće kako su mnogi odrasli, pa i intelektualci, svojevrsne neznalice u vjeri, dok se u isto vrijeme smatraju kršćanima, na svoj način slave blagdane, ali ne na crkveni. Međutim, danas se postavlja pitanje je li izlaz u sustavnu nastojanju da se što više nauči ili da se doživi radost što nam je nešto o Bogu otkriveno, štoviše da se s njime "susretnemo"?
Odatle nastojanje da svakako više mora doći do izražaja životno, odnosno egzistencijalno značenje navještaja vjere. Razumljivo je da se čovjek počinje pitati što to znači za moj život, u čemu mi vjera može pomoći. U tom smislu u navjestiteljskoj i katehetskoj komunikaciji naglasak se stavlja na značenje evanđelja kao radosne vijesti za današnjeg čovjeka, kao pojedinca i člana zajednice. Nije se teško složiti sa zaključkom da nam upravo nedostaje cjelovitije kršćansko iskustvo vjere. Jer temeljno je pitanje da već katekumen na početcima svojega puta počinje shvaćati vjeru kao nešto što ga se osobno tiče, što ga iznutra zahvaća, mijenja i usrećuje, što mora vidjeti na pratitelju. To ne znači da se vjera pretvara u neki doživljaj, kako bi se postiglo ugodno iskustvo, ušlo u određeni trans, što može voditi prema njezinu "podjetinjenju", čemu su skloni neki vjernici, čak i u nekim duhovnim pokretima koji to forsiraju. Naprotiv, to iskustvo pretpostavlja takvo poznavanje i doživljaj vjere koje čovjeka iznutra zahvaća i priprema da opstane i u trenutcima određene pustinje, što je bilo posebno vidljivo u Isusovoj agoniji u Getsemanskom vrtu. Drugim riječima, traži se takvo iskustvo koje će izdržati i onda kada bi se htjelo čuti Božji utješni glas, imati neki nužni osjećaj Božje blizine, ali se to ne događa "po narudžbi".
 
2. Neophodnost okruženja ili zajednice
Sve više smo svjedoci da veliki napori u odnosu na djecu i mlade nemaju ploda ako nije uključena obitelj. Drugim riječima, ako dijete ne doživljava radost života i ljepotu nekih vrijednosti, ono je lišeno temeljnoga životnog iskustva koji životu daje smisao. Kad je riječ o vjeri, mnogi misle da onaj tko nije doživio "radost i toplinu vjere" i po nekim obiteljskim blagdanskim običajima teško to kasnije može nadoknaditi. Štoviše, uvijek će osjećati da mu "nešto nedostaje".
To znači da prenošenje vjere nužno pretpostavlja okruženje, ambijent, prostor, okolinu koja podržava i potiče, prenosi vrijednosti koje govore o ljepoti života. To okruženje postaje, na neki način, najbolji katekizam, iz kojeg se vjera ne samo uči, nego doživljava kao nešto bez čega se život ne može zamisliti. Dakako, tu se ne misli na bilo kakve puke običaje, već one koji ohrabruju i osmišljavaju život. Stoga se nije teško uvjeriti kako je prazno svetkovanje i najvećih blagdana (pa i Uskrsa i Božića) ako to ne prati određeno znanje i iskustvo što oni zapravo za čovjeka znače.
Uz obiteljsku zajednicu, pogotovo ako ona zakaže u prenošenju iskustva vjere, presudnu ulogu igra župna zajednica, kao druga specifična obitelj. Uostalom, krštenjem se postaje braćom i sestrama u izvrsnom smislu riječi, jer sve ujedinjuje isti Božji Duh i usmjeruje prema zajedničkomu cilju, a taj je zajedništvo s Bogom i ljudi međusobno te stvaranje takva ozračja, osobito po nedjeljnoj euharistiji, koja je predokus definitivne slave na Gozbi Kralja Jaganjca u kraljevstvu nebeskom.
S druge strane, ne zanemarujući nužnost i važnost obiteljskih i rodbinskih odnosa, dapače, valja sve učiniti da se oni trajno njeguju, pa i onda kada tko ode iz obitelji ili zasnuje novu zajednicu, ipak je činjenica da će mnogi vjernici moći posvjedočiti kako od svoje rodbine nemaju neke posebne podrške ili osnovnog poštovanja te da su u župnoj zajednici našli novu "braću i sestre", štoviše zaštićujući okoliš. A neke je ta zajednica praktički spasila nakon teških razočaranja unutar vlastite obitelji.
 
3. Prenošenje vjere ili uvođenje u vjeru
U govoru o važnosti iskustva vjere treba reći da je ono ne samo osobno, već i crkveno iskustvo. Nema pravog iskustva vjere bez zajednice. I Boga se susreće u zajednici vjernika, čak uza sve to što se i pritom mogu doživjeti određena razočaranja. Uostalom, nije li sam Isus rekao da je on tamo gdje su "dvojica ili trojica" (usp. Mt 18, 20). Stoga zabrinjava stav onih vjernika koji kažu da se mogu "pomoliti Bogu" i kod kuće te da im nije potrebno ići u crkvu (na nedjeljnu misu), zaboravljajući pritom bitnu Isusovu misiju da je došao ljude okupiti i da je naročito držao do jedinstva u zajednici svojih učenika i kasnijih sljedbenika.
U svezi s rečenim, u novoj evangelizaciji mora se dogoditi značajan pomak prema ostvarenju poziva II. vatikanskog sabora o potrebi poimanja Crkve kao zajedništva u Kristu, i to u svakoj župnoj zajednici, pa makar bila i skromna brojem i nekim događanjima. Dakako, svim kršćanima predstoji zadatak da se to zajedništvo što više pospješuje, tim više što je na djelu i određeni individualizam, samodostatnost, zatvaranje u uske osobne okvire. Stoga treba požaliti što velik broj kršćana ostaje izoliran od svoje župne zajednice, ma kakva ona bila.
U tom smislu, nema budućnosti ni najbolje teoretsko prenošenje vjere novim generacijama ako one ne budu mogle doživjeti njezinu radosnu dimenziju u župnoj zajednici. To znači da prenošenje i iskustveno uvođenje u vjeru idu zajedno. Zajednica prenosi vjeru sa svime što govori i čini, za što postoje određeni stupnjevi tijekom uvođenja u Crkvu. Drugo je pitanje što pojedina zajednica, a negdje i sam predvoditelj o tome ne vodi dovoljno računa. Ako su svjesne koliko na mlade utječe "sredina" (njihovi vršnjaci), onda će se pojedine zajednice morati više pitati o tomu kakvo je njihovo okupljanje, koliko privlače i kako su uopće strukturirane da mogu zahvaćati, osobito nove naraštaje i bogotražitelje. Jer, ako je obitelj prvi katekizam, to je na svoj način i župna zajednica, tim više što u njoj postoji mogućnost da se doživi izvor i vrhunac radosnog susreta s Bogom, počevši od nedjeljne mise.
Upravo to zajedničarsko opredjeljenje bit će od presudne važnosti kod uvođenja u vjeru i njezina podržavanja, najprije u zemljama stare kršćanske tradicije, gdje su se dogodili određeni lomovi u zajedništvu, postupno udaljavanje, ali i u misijskim zemljama. To je tim nužnije u vrijeme nadiruće sekularizacije ili pojačanog djelovanja raznih nekršćanskih udruga. Stoga će župnik i župna zajednica morati trajno imati pred očima pitanje što i kako nudimo onima koji nam se žele pridružiti – samo obrede ili Isusa Krista koji se može gotovo opipati u bratsko-sestrinskim odnosima unutar zajednice!
 


Povratak