Izvanredni mjesec hbk.hr PMD

Župna zajednica – "ribarska mreža"  

Objavljeno | 11.1.2016.

Piše dr. Milan Šimunović
 
U Crkvi u Europi već se dvadesetak godina čuju sve otvorenija pitanja o tome je li današnja župna zajednica, koja bi trebala svjedočiti o Božjoj prisutnosti u svijetu, u stanju prihvatiti "misionarsko obraćenje", odnosno novu evangelizaciju? Naime, postoji bojazan da ona na neki način ostane zarobljenicom dviju tendencija, međusobno djelomično suprotnima, ali objema vrlo malo otvorenima misionarstvu. A to znači da ostane usredotočena na samu sebe, u zadovoljstvu "nalaženja zajedno", ili da se pomiri s time da samo "dijeli sakramente", pretpostavljajući da je samo po sebi razumljivo da oni koji ih traže imaju vjeru, dok je ustvari ona često gotovo sasvim odsutna.

1. U susretu s napasti ravnodušnosti i očajanja
Na djelu su epohalne promjene u glavama i strukturama življenja današnjih ljudi. Župna se zajednica mora zamisliti nad činjenicom koju je istaknuo sv. Ivan Pavao II. (u enciklici Vjera i razum) da današnji nihilizam dobiva određenu potvrdu u zastrašujućim zlima kojima je obilježeno naše doba. Racionalistički optimizam koji je opčaran pobjedničkim napredovanjem razuma, što smatra izvorom sreće i slobode, sve manje odolijeva pred dramatičnošću iskustva zala koja se šire, a o čemu nam govore tolike podjele, ratovi, terorizam, stradanja i izbjeglištva. Situacija zaista postaje sve proturječnija, jer dok raste napast očajanja kod većeg dijela ljudi, ne smanjuje se određen pozitivistički mentalitet, koji i dalje stvara iluziju da čovjek kao demijurg zbog znanstvenih i tehničkih pronalazaka može sam iz sebe posve ovladati svojom sudbinom.
U toj situaciji, kako je dobro uočio raniji milanski nadbiskup i kardinal D. Tettamanzi, čini se da je najteža stvar upravo vjerovati u Boga. Naime, dok se s jedne strane osjećamo upućenima Bogu i njegovu misteriju, jer u nama postoji žeđ za Bogom, koja se svakoga dana oblikuje u molitvama koje poluglasno šapćemo, u zazivima ili čak protestima pred patnjom i nepravdom, u isto smo vrijeme u opasnosti da živimo kao da Boga nema. Istina, mnogi katolici ne usuđuju se izričito nijekati njegovu opstojnost, ali se po mnogočemu može zaključiti da njegova eventualna prisutnost ne utječe na njihov život, jer i nesvjesno nasjedaju krilaticama vladajuće volje za čudnom samostalnošću. Nešto takva pomalo zahvaća i naše redovite vjernike, jer, kako je svojevremeno rekao vrhunski teolog K. Rahner, ateizam nije nešto što je "pokraj nas", već "prolazi kroz nas". Na neki smo način upućeni na Boga, no mučimo se oko promišljanja i izricanja Božje stvarnosti. Zbog toga radije šutimo o njoj, sve do nesvjesna uklanjanja Boga na margine svoga života, ako ga upravo već i ne isključujemo.
Ipak, priznali to neki ili ne, u isto vrijeme raste i potreba da se nađe Boga, "izgubljena" ili "ubijena" (kako su ga proglasili neki psiholozi i filozofi: Freud, Nietzsche, Sartre i dr.) od suvremenog čovječanstva, a na tragu psalmista: "tvoje lice tražim Gospodine" (Ps 27, 8). Raduje činjenica da u čovječanstvu u kojem se nastanila Riječ (usp. Iv 1, 14), što smo slavili i prošlog Božića, nemalen broj mladih ljudi sve više nalazi model svoje čovječnosti u otkrivanju lika Kristova.
Postaje sve jasnijim, zahvaljujući velikim dijelom i papi Franji, da kršćanstvo uostalom nije samo nauk, premda ima nauk, nije samo neki moral, premda ima i moral, niti je tradicionalno shvaćena religija, premda u sebi ima sve crte istinske religioznosti. Drugim riječima, kršćanstvo nije u prvome redu nešto što treba upoznati i prakticirati, već netko koga se ljubi i od koga se živi, netko – Bog koji je postao čovjekom – koji ulazi u čovjekovo srce i preobražava potpuno njegov život. Zato je prevažan sudbonosni i odlučujući susret s Isusom iz Nazareta, koji je došao da nas potraži i nađe, da nas zavoli i spasi.
 
2. Župa – spremnija na "bacanje mreža"
Liturgijski gledano, poslijebožićno vrijeme je početak prisjećanja na Isusovo javno djelovanje, u kojem na prvom mjesto dolazi poziv i izbor učenika (apostola), čime počinje "lov na ljude", ali s Božjom mrežom praštanja i milosrdne ljubavi, što ove godine posebno ističemo. Župna zajednica postoji upravo za to da evangelizira, naviješta, a ne samo da obavlja obrede i "odrađuje" neke religiozne čine. Ona je, u dijaspori kršćanstva, pozvana i poslana širiti radosnu vijest, istu onu koju je sam Isus naviještao. I on danas očekuje da ona bude mreža u koju će se "uloviti" i oni drugi, koje Bog jednako voli.
Ako vodimo računa o činjenici da smo svi apostoli (misionari), ne samo biskupi i svećenici, kao prvi suradnici, već i svi ostali vjernici, i to već snagom krštenja. Djeluje iznenađujućim činjenica da Isus nije izabrao za apostole seljake (pastire), već ribare. Zašto? Jedan od odgovora mogao bi se sastojati u tome što su seljaci (i pastiri) navikli uvijek stajati na čvrstom (na zemlji) i ići putem kojim su išli njihovi predci, raditi uglavnom kako se "uvijek radilo". Ribar, naprotiv, ima posla s nečim pokretnim i nestabilnim, gdje nema već obilježenih staza. On mora ribe tražiti tamo gdje one jesu i zato je svakoga dana u potrazi za novim putom. Jer može se lako dogoditi da put od jučer ne vodi ribama danas.
Ta činjenica mogla bi biti misionarski "scenarij" za današnje društvo, koje je, uz ostalo, veoma razvodnjeno i nestabilno. Ako ribar mora ići za ribama, nastojati da uđe u njihov način postojanja, odnosno životnoga stila, to znači da mora biti sposoban za inicijativu i hrabrost da krene u pustolovinu, odnosno putovima kojima još nije išao, sve uz rizik da negdje naleti na greben, da doživi brodolom.
To je ono što iskustvo ribara poručuje misionaru, a to znači svećeniku, vjeroučitelju, kateheti, roditelju, svakomu odgajatelju i svima kršćanima: da budu sposobni za empatiju, kreativnost i inovacije, da bi se naučili "dekodirati" govor i razumjeti potrebe današnjega čovjeka. A to znači da nije dosta samo dobra volja.
Zato se mnogo današnjih "ribara", evangelizatora, "plete kotac kao otac" u nepomičnim strukturama i nije se kadra pomaknuti, već i dalje radi kako se uvijek radilo. A to i papa Franjo ističe kao jedan od ključnih problema. Bilo nam to ugodno ili ne, valja reći: ili će kršćani i kršćanske zajednice biti više misionarske, ili se ne će dogoditi nova evangelizacija!
 
3. Promišljanje u sinodskom duhu
Papa Franjo, po završetku Biskupske sinode o obitelji u Rimu, misli da odsada naša evangelizacija mora imati sinodska obilježja. Ako sinoda znači "hoditi zajedno", okupljanjem i zajedničkim promišljanjem, u različitosti ili čak suprotnosti stavova o načinima misija, onda se to treba dogoditi i u župi. Krajnje je vrijeme za drugačiji angažman svih mislećih ljudi. Jer mogu li župljani stati skrštenih ruku ili se, s druge strane, grupirati u nekim zatvorenim i gotovo isključivim duhovnim pokretima, dok su isto vrijeme na Starom Kontinentu te u dalekim zemljama Afrike, Azije i Latinske Amerike u pokretu razni otvoreni ili anonimni igrači, koji "love ljude" u svoje sektaške mreže ili kršćane jednostavno istrjebljuju?
Još je u povodu Svjetskog dana mladih, na Cvjetnicu 1985., papa sv. Ivan Pavao II. pisao mladima, a što se na određen način odnosi na sve nas: "Predragi mladi, u ovom trenutku mislim na razne skupine, zajednice i pokrete u kojima i vi sudjelujete. Nemojte to zaboraviti. Autentičnost tih udruga je vrlo jasno mjerilo kojim se valja mjeriti: skupina, zajednica, pokret kojima pripadate je autentična u onoj mjeri u kojoj vam pomaže da sudjelujete u spasonosnom poslanju Crkve, ostvarujući tako svoj kršćanski poziv na raznim područjima u koja vas je Providnost postavila da djelujete."
A područje našeg djelovanja jest u prvom redu naša kršćanska župna zajednica, koju se ne može napuštati ni iz kakva razloga. Nju treba oživjeti, pomoći joj da shvati da nema ničega ljepšega od dopuštanja da ju evanđelje iznenadi. A to će se dogoditi ako bude dublje upoznavala Krista i suobličavala se s njime, da bi se moglo i drugima priopćavati prijateljstvo s njime. Zato ili stagnacija ili misije! Odgovornost je na svima, ali u prvom redu na "pastirima", "ribarima ljudi".
 
 


Povratak