Izvanredni mjesec hbk.hr PMD

Župne zajednice na misionarskom ispitu  

Objavljeno | 1.6.2014.

Piše: dr. Milan Šimunović

Već se niz godina govori o nužnosti evangelizacije, danas i "nove". Međutim, činjenica je da se u mnogim sredinama može zaključiti da nema naznaka za neke pomake. Psihološki govoreći, navike su često odlučujuće i otporne na bilo kakve promjene. Isusov uskrsni poziv apostolima da idu po svem svijetu i propovijedaju evanđelje, kao i vapaj pape Franje o potrebi "Crkve izlaska" (u apostolskoj pobudnici Radost evanđelja, kojoj ćemo se morati ubuduće više posvetiti, pa i na ovim stranicama), kao da za mnoge kršćane, pa čak i dio Bogu više posvećenih osoba, ostaju "vapijući glas u pustinji".

1. Briga za duše ili evangelizacija?
Možda će neke začuditi taj naslov. Jer koji bi drugi zadatak župe bio nego brinuti se za spasenje duša? Još se sjećamo prošlih vremena i misijskih parola "spasi dušu svoju". U bîti je bila struktura određena za "brigu za duše", doktrinarne propovijedi, vjeronauk i sakramente, dok se evangelizacija nije ni spominjala, jer je vladalo uvjerenje da se živi u kršćanskom društvu. I ako zavirimo malo više u prošlost župe, morat ćemo priznati da je ona bila više administrativna zajednica, što joj je u neko vrijeme bilo priznato i na društvenom planu.
Danas je situacija potpuno drugačija. Dojučerašnjega "kršćanskoga društva", za kojim inače ne treba žaliti, barem ne u obliku kako ga se je zamišljalo, više nema i na scenu stupa hitna potreba evangelizacije. Zar još treba ponavljati da smo misijsko područje, ništa manje od Afrike ili Azije, možda još i teže. Indiferentizam s novim idolima u multietničkom i multireligijskom društvu sili župne zajednice da u središte ne stavljaju samo brigu za postojeće vjernike, često svedene na mali i sve ostarjeliji broj, već da počnu od temelja, a to je misionarski zalet, zbog čega su nastale i postoje. Do jučer su u obiteljima vjeru prenosile naše bake i majke, a danas je to sve rjeđi slučaj i tako nestaje međugeneracijsko prenošenje, dok je okolina sve sekulariziranija.
U tom smislu budućnost župe ovisit će o tome koliko će biti misionarska, odnosno evangelizacijska, koliko će znati prenositi vjeru ovomu svijetu, biti znak pomirenja, služenja bratstvu i sestrinstvu, siromašnima, miru među sve zavađenijim ljudima, sklonijima podmetanju i radovanju nesreći drugih. Ne radi se dakle samo o tome da Crkva ide u potragu za "novim vjernicima", već da bude nositeljica Kristove poruke pomirenja i mira. Drugim riječima, buduća će se župa "kvalificirati" po tome koliko zaista vjeruje u Krista, a ne da bude samo neka "vjerska agencija". Nastaje naime konfuzna situacija da je teško reći tko je kršćanski vjernik a tko nije. Umjesto da to mjerimo i provjeravamo, a najmanje da neke odbijamo jer ne ispunjavaju naše "uvjete", nema druge nego poći u evangelizaciju. Jer župa pretpostavlja široku pripadnost, svi su barem potencijalni Kristovi učenici!
 
2. Crkva vjernija i okrenutija prema van
Svijest da se Crkva rađa iz vjere u Isusa obvezuje ju da se usredotoči upravo na središnje pitanje i da ga bez straha postavi kršćanima ili onima koji su "na granici"': "Vjeruješ li u Boga, vjeruješ li u Isusa i tko je on za tebe? Je li on Uskrsli ili nije? Je li samo osoba koja ti se sviđa, koja ti je po mnogočemu zanimljiva?" A što se tiče prilično distanciranih, sve do nevjerujućih, prenošenje vjere u Isusa Krista treba ići putem stvaranja tzv. širokoga zajedništva, srdačna i suradničkoga, u mnogim pitanjima koja se odnose na jačanje humanosti i mira, što zapravo ima temelj u Isusu Kristu.
U svakom slučaju, Crkva, a to su svi kršćani, treba nadvladavati svojevrsnu usredotočenost na samu sebe, uz neku "brigu za samu sebe", držeći uglavnom sve službe samo za privilegirane, odnosno posvećene. Mnogi će župnici trebati priznati da su često praktički "zarobljeni" od pobožnih, kojima trebaju biti na usluzi, imati njihovu misu u točno određen dan, obavljati određene pobožnosti i eventualno samo njima dolaziti. A kako bi tek prošli kada bi se, poput Isusa, družili i s "carinicima i grješnicima"? A to što župa kao takva stagnira, kako kaže papa Franjo, kao da mnoge i ne zanima. Stoga se moramo prisjetiti riječi sv. Ivana Pavla II. biskupima Oceanije (2001.): "Svaka obnova Crkve mora imati poslanje kao svoju svrhu, kako ne bi postala plijenom svojevrsne crkvene introvertiranosti."
Iz pobudnice pape Franje i promišljanja niza velikih teologa svih profila, a u to sam duboko iz iskustva uvjeren, velika će se pastoralna bitka sutra voditi upravo na crti koliko će Crkva, a to znači i župa, znati izići iz sebe, jer ne postoji za samu sebe, već da prenosi vjeru u Krista. To očito stavlja u pitanje naše propovijedanje i katehezu. Konačno, valja napustiti neke potrošene pastoralne strukture, a time i pretpostavku da je vjera naviještena i prihvaćena nakon "obavljenih" sakramenata.
 
3. Središnje pitanje jest Bog Isusa Krista
Vrijeme je da se na primjeren način dovede vjernike, i one koji to žele biti, u situaciju da se pitaju: "Kako se u savjesti postavljam pred problemom Boga i tko je za mene Isus Krist"? To je na prvome mjestu, a ne toliko oko dvije tisuće članaka Katekizma Katoličke Crkve, koje neki zauzetiji župnici, barem u obliku kompendija, traže od krizmanika da ih znaju, ne vodeći računa o tome da često od šume ne vide drvo. Svojevremeno je renomirana talijanska revija Famiglia cristiana provela istraživanje s pitanjem: "Koja je za vas središnja točka u kršćanstvu"? Razočaravajući je rezultat što je mali broj osoba dobro "centrirao". Najviše njih je odgovorilo: "Evanđelje ljubavi." Samo po sebi, reći će tko, to je dobro, ali zar to nije vrlo općenito? Gdje je u tome Isus Krist?
Novi zavjet nas upućuje na središnji odgovor: "Isus je Gospodin." Makar je to stara formula, ne toliko danas privlačna, ali smisao je jasan, odnosno to je broj jedan našega života. Stoga misionar, kršćanin kao takav, svome sugovorniku mora postaviti upravo pitanje želi li to prihvatiti ili ne te da ništa na svijetu, od osobe i stvari, do najuzvišenije ideje ili čak religije, ne može biti odlučujuće za moj život kao što je to Isus.
Dakako, tu već prije dvije tisuće godina izraženu tvrdnju, od apostolskih vremena, treba dobro artikulirati, na našim stranama ili na kraju svijeta: Isus je Gospodin, jer ga je Bog uskrisio poslije smrti koju je on za Boga i svijet prihvatio, podnijevši zločestoću ljudi. Stoga je govor o Bogu temeljna pretpostavka. Jer kako mogu govoriti o Isusu, ako ne postoji osjećaj za Boga, određeno približavanje Bogu? Evanđelja nam jasno pokazuju da je bitan odnos Isusa s Bogom Ocem i njegova pokornost, njegovo posvećivanje tom poslanju spašavanja čovjeka i svijeta. Ovo je naše spasenje: Isus je živio ljudski život u potpunu predanju Ocu. I stoga u središte pozornosti ulazi vjera u Presveto Trojstvo. Bez obzira na to što je nužno teološko promišljanje o shvaćanju tajne o jednom Bogu u tri osobe, za kršćanina je bitno povjerenje u ono što pripovijedaju četiri evanđelja o Isusovu odnosu s Ocem i s Duhom Svetim, o jedinstvenom Božjem djelovanju.
Za kršćanina je presudno vjerovati da je Bog izvor života. I samo od njega, našega Stvoritelja, možemo očekivati život također i poslije smrti, jer Isus je uskrsnuo da bismo mi živjeli. Zar to nije najradosnija vijest? Zar to nije jedini pravi razlog našega radovanja? Umjesto da i mi kršćani budemo robovi dominirajuće kulture što se tiče govora o smrti kao ulasku u ništavilo, mi bismo trebali završavati dan s večernjom molitvom (iz Božanskog časoslova): "Mirnu noć i sretan svršetak udijelio nam svemogući Gospodin!" A ima li sretnijega svršetka od uskrsnuća, odnosno života vječnoga u Bogu? Stoga, ako u evangelizaciji ne govorimo o uskrsnuću, o čemu uopće govorimo? Jer Isusovo uskrsnuće jamstvo je i našega uskrsnuća. U protivnom, reći će sv. Pavao, bez toga je naša vjera prazna. Prema tome Isusovu povijest ne predstavlja se samo kao neki lijep primjer, ona je daleko više. Naprotiv, Isus je sasvim nov čovjek, nov izvor iz kojega crpi snagu i smisao moj život. Ta istina mijenja čovjekov život i spašava ga. I dok mnogi pitaju postoji li spasenje, kršćanin treba odgovoriti: "Da, spasenje je u Kristu!"


Povratak