vatikan.va hbk.hr PMD

Na tragu nove evangelizacije  

„Da možda i vi ne kanite otići?“ (Iv 6, 67)

Piše dr. sc. Snježana Mališa

Nakon Isusova naučavanja u sinagogi u Kafarnaumu o kruhu života mnogi slušatelji su zaključili da je to tvrda besjeda i da ju se ne može slušati. Nije li i danas tako kada želimo slijediti nauk Crkve i autentično naviještati? Uzmemo li primjer odnosa prema osobama u potrebi, nismo li odmah spremni da misijsko djelovanje promatramo ili poistovjetimo s volontiranjem? Pitanje koje nam se nameće vezano je uz razliku, ako je ima, jer će neki primijetiti da se radi o „istoj“ stvarnosti. Naime u oba se slučaja nastoji odgovoriti na potrebe siromašnih u dalekim zemljama ili onih oko nas. Svaki kršćanin zna da je Isus sažeo temelj kršćanskog života u zapovijedi ljubavi, koja glasi: „Ljubi, Gospodina, Boga svojega, svim srcem svojim, svom dušom svojom  i svom pameti svojom! To je najveća i prva zapovijed. Druga je toj jednaka: Ljubi bližnjega svojega kao sebe samoga! O tim dvjema zapovijedima ovisi sav Zakon i Proroci.“ (Mt 22, 34 – 40) Stoga je odnos prema bližnjima itekako dobar pokazatelj našeg odnosa s Bogom. Logično je da se i dinamika misijskog djelovanja ili volontiranja otkriva u toj istoj stvarnosti odnosa prema Bogu. Naime suvremeni čovjek vrlo brzo će se složiti da je važno pomagati i biti spreman odgovarati na potrebe siromašnih, ali… I nije li taj ali  trenutak kad smo i mi spremni staviti Krista po strani? To ali uključuje cijeli spektar uvjeta koji nemaju svoj korijen u odnosu s Bogom, nego u viziji dobročinitelja koji imaju savršene odgovore i načine rješavanja problema, neovisno o fizičkoj udaljenosti i realnu nepoznavanju uvjeta života ljudi u potrebi. Neovisno o realnoj zatvorenosti za Božje sudjelovanje, ali prevelikoj otvorenosti za vlastito.
Lako ćemo to prepoznati po mnoštvu naslova, fotografija i iskustava koja objašnjavaju „spašavanje“ drugih, pri čemu se isti žar za čovjeka i autentičnost ne prepoznaje u svakodnevnom životu. Tako angažiranje postaje i jest ostvarivo isključivo na drugim kontinentima, pri čemu će se uvjetovati kriterijima konkretnih projekata i jamstva uspjeha na određeni način, slanjem pomoći na pravo mjesto i davanjem sredstava u prave ruke. Ta potreba za pronalaženjem pravog mjesta, pravih ruku i pravih projekata otkriva motivaciju i cilj svakog djelovanja. Otkriva se jesmo li spremni služiti drugima, što svoj izvor i snagu ima u Bogu, ili smo spremni volontirati za druge jer smo osjetljivi na potrebe. Možemo raspravljati o načinu promišljanja stvarnosti djelovanja, jer je poznato iz psihologije da se osobe angažiraju iz različitih motiva. Ima onih koji su vođeni osobnim interesom, koji ne mora imati nužno negativni predznak, već ih pokreće udovoljavanje nekoj osobnoj potrebi. Neki drugi vođeni su očekivanjima prema svijetu i drugima. Neki zbog vrijednosti koju daju djelovanju i zadovoljstva kada nešto čine. Naravno, ima i mnoštvo onih koji se uopće ne angažiraju, iako žive u materijalnom izobilju. I nije nevažno razumjeti vlastite motive za volontiranjem ili misijskim djelovanjem, već i „količine“, zbog jasnoće životnog puta. Od trenutka kad se odlučimo angažirati trebali bismo biti pozorni na činjenicu da maksimalan ili minimalan angažman, kao i motiv angažmana, ovisi o odnosu s Bogom i posljedično sa zajednicom: obiteljskom, župnom i misijskom, kao i molitvenom.
 

Objavljeno | 1.10.2018.

Pročitaj više


Od komotnoga do angažiranog naviještanja evanđelja

Piše dr. sc. Snježana Mališa

Uvjereni smo da je komotno u suprotnosti s angažiranim i da komotne osobe nemaju osjećaja za druge, ali ta logika u stvarnosti i kod navještaja Božje riječi, jednostavno, ne funkcionira. Možda smo slušali propovijedi o komotnom življenju vjere, u kojem se trudimo izbjeći križ i patnju, a naš jedini angažman jest odlazak na svetu misu i povremeno davanje za siromašne. I nije sasvim netočno da komotno uokviruje sigurno i poznato jer, govoreći o zoni komfora, mislimo na prostor djelovanja u kojem naše aktivnosti i ponašanja odgovaraju našoj rutini, a izlaganje stresu svedeno je na minimum. Dakle moguće je komotno, ali i angažirano naviještati evanđelje. Izgleda da naša nespremnost za naviještanje i eventualni neuspjesi nisu uvjetovani samo vrstom i načinom angažmana, nego ukorijenjenošću u komotnu pastoralnu rutinu, koja daje sigurnost, koju volimo i koja nas čuva od stresa novoga i nepoznatoga. Ne znači nužno da nema naviještanja ili angažiranog djelovanja, nego da je rutinsko i uobičajeno, pa onda često i neučinkovito. Poznato je da svaki oblik ugode ubija produktivnost, jer se provlačimo s najmanjom količinom truda. Iako gubimo motivaciju za pastoralno djelovanje, nema nam se što prigovoriti jer se pretvaramo da smo veoma zaposleni da bismo izbjegli nove izazove te činimo sve da ostanemo u zoni svoje ugode. Nije nepoznato da u našim župnim zajednicama težimo duhovnoj ugodi: volimo ići na misu gdje nam je lijepo i gdje zbor krasno pjeva, a svećenik učestalo propovijeda o ljubavi i milosrđu; zalažemo se za dodatne aktivnosti za djecu i mlade u župi, pri čemu ne volimo zahtjevne svećenike i propovijedi i ikoji oblik angažmana koji uključuje naše slobodno vrijeme. Stoga ne čudi da je dokument Evangelii gaudium istaknuo: „Kada više trebamo misijski polet, mnogi vjernici laici boje se da će ih netko pozvati da izvrše neku apostolsku zadaću i nastoje izbjeći svaku obvezu koja bi im mogla oduzeti i uskratiti njihovo slobodno vrijeme. Danas je, primjerice, vrlo teško pronaći obrazovane vjeroučitelje za rad u župi koji su voljni obavljati tu zadaću više godina. Ali nešto se slično događa i svećenicima koji su pretjerano zaokupljeni svojim slobodnim vremenom. To se često može očitovati u tome da osobe osjećaju neodoljivu potrebu da sačuvaju svoje prostore slobode, kao da je evangelizacijska zadaća opasan otrov, a ne radostan odgovor na ljubav Boga koji nas okuplja na misijsko poslanje i čini nas potpunim i plodonosnim. Neki se odupiru tome da se potpuno posvete poslanju i tako upadaju u stanje mrtvila i lijenosti.“ (EG 81)
 

Objavljeno | 1.9.2018.

Pročitaj više


Isus Krist razbija suhoparne sheme

Piše dr. sc. Snježana Mališa

Svakodnevno smo okruženi različitim analizama situacije, pa i kritikama postojećeg stanja. Takav odnos prema stvarnosti pomalo zahvaća i župnu zajednicu. Može se prepoznati duh koji odražava stajalište da sav uspjeh ovisi o količini angažmana ili važnosti projekata koje vodi i osmišljava određena osoba. Tako se odjednom na krhka i grešna leđa suvremenog čovjeka sručila sva odgovornost u svim segmentima društva, a ponekada i u Crkvi. Kao da smo izgubili jasnoću temelja da je Bog očitovao svoju beskrajnu ljubav u trpećem i uskrslom Kristu, a onda nije neobično da promjene u društvu, napose neke pojedinosti, značajne s antropološkog gledišta, utječu na odgojni proces u obitelji, kao i na sposobnost (ne)življenja u ikakvu obliku zajedništva. Odnosi se to na: „pomračenje smisla za Boga i zatamnjenje dimenzije unutarnjosti, nesigurno oblikovanje osobnog identiteta u pluralnom i rascjepkanom svijetu, otežani dijalog među naraštajima, podjela između razuma i čuvstvenosti“  (usp. Tonelli, 2011.: 248). Logična je posljedica da čovjek sve teže pronalazi dublji smisao postojanja i da se svakodnevno susreću osobe koje su „napola djeca“ i „napola odrasli“, a trebali bi pratiti i voditi prema odgovornosti i zrelosti, biti osobe čije da životu nadilazi samo lagane i suncem obasjane trenutke ili dane života (usp. Kothgasser i Sedmak, 2012.: 46).  Odgovornost i zrelost života nije lako ostvariva u realnosti čovjeka koji po načelu „uradi sam“ često završava odvajanjem od vlastitih korijena (kako kršćanskih, tako i obiteljskih), ali i od drugih ljudi, tako da na kraju ne voli ni sebe ni život (usp. Tonelli, 2011.: 249). Iako nam se može objektivno prigovoriti da smo i mi upali u napast analize, „dio mudrog i vjerničkog ostvarivanja razlučivanja jest i hrabra potvrda velikog otajstva u koje smo uključeni, kao i priznavanje njegove djelatne prisutnosti u stvarnosti. Nije uputno zatvarati oči, a ne osposobljuje ni za neumoljiva pitanja, kao da je riječ o izričaju sučeljavanja koje opravdava najnemilosrdnije vrednovanje. To nam, naprotiv, pomaže da probleme, one prave probleme nazovemo njihovim imenom, mjereći udaljenost između postojećeg stanja i našega zajedničkog projekta. Ohrabruje i čini djelatnom našu nadu: predlaže nam perspektivu budućnosti, koja je sposobna preoblikovati sadašnjost i uvjerava nas u pozitivan ishod.“ (Tonelli, 201.: 249) Važno je stoga otkrivati korake nadilaženja i puteve rasta, jer tek je tada moguće nadići postojeće stanje i otkrivati prostor za ostvarivanje poziva koji smo po krštenju primili. Moramo biti spremni mijenjati uobičajenu shemu djelovanja promišljajući o „tri koraka“, koji nisu nikakve stube na putu svetosti, već mali poticaj za drugačiji hod koji uključuje: povratak korijenima, navigaciju osobnog rasta i angažman koji preoblikuje.  
 

Objavljeno | 1.8.2018.

Pročitaj više


Povratak