Izvanredni mjesec hbk.hr PMD

Na tragu nove evangelizacije  

Isus Krist razbija suhoparne sheme

Piše dr. sc. Snježana Mališa

Svakodnevno smo okruženi različitim analizama situacije, pa i kritikama postojećeg stanja. Takav odnos prema stvarnosti pomalo zahvaća i župnu zajednicu. Može se prepoznati duh koji odražava stajalište da sav uspjeh ovisi o količini angažmana ili važnosti projekata koje vodi i osmišljava određena osoba. Tako se odjednom na krhka i grešna leđa suvremenog čovjeka sručila sva odgovornost u svim segmentima društva, a ponekada i u Crkvi. Kao da smo izgubili jasnoću temelja da je Bog očitovao svoju beskrajnu ljubav u trpećem i uskrslom Kristu, a onda nije neobično da promjene u društvu, napose neke pojedinosti, značajne s antropološkog gledišta, utječu na odgojni proces u obitelji, kao i na sposobnost (ne)življenja u ikakvu obliku zajedništva. Odnosi se to na: „pomračenje smisla za Boga i zatamnjenje dimenzije unutarnjosti, nesigurno oblikovanje osobnog identiteta u pluralnom i rascjepkanom svijetu, otežani dijalog među naraštajima, podjela između razuma i čuvstvenosti“  (usp. Tonelli, 2011.: 248). Logična je posljedica da čovjek sve teže pronalazi dublji smisao postojanja i da se svakodnevno susreću osobe koje su „napola djeca“ i „napola odrasli“, a trebali bi pratiti i voditi prema odgovornosti i zrelosti, biti osobe čije da životu nadilazi samo lagane i suncem obasjane trenutke ili dane života (usp. Kothgasser i Sedmak, 2012.: 46).  Odgovornost i zrelost života nije lako ostvariva u realnosti čovjeka koji po načelu „uradi sam“ često završava odvajanjem od vlastitih korijena (kako kršćanskih, tako i obiteljskih), ali i od drugih ljudi, tako da na kraju ne voli ni sebe ni život (usp. Tonelli, 2011.: 249). Iako nam se može objektivno prigovoriti da smo i mi upali u napast analize, „dio mudrog i vjerničkog ostvarivanja razlučivanja jest i hrabra potvrda velikog otajstva u koje smo uključeni, kao i priznavanje njegove djelatne prisutnosti u stvarnosti. Nije uputno zatvarati oči, a ne osposobljuje ni za neumoljiva pitanja, kao da je riječ o izričaju sučeljavanja koje opravdava najnemilosrdnije vrednovanje. To nam, naprotiv, pomaže da probleme, one prave probleme nazovemo njihovim imenom, mjereći udaljenost između postojećeg stanja i našega zajedničkog projekta. Ohrabruje i čini djelatnom našu nadu: predlaže nam perspektivu budućnosti, koja je sposobna preoblikovati sadašnjost i uvjerava nas u pozitivan ishod.“ (Tonelli, 201.: 249) Važno je stoga otkrivati korake nadilaženja i puteve rasta, jer tek je tada moguće nadići postojeće stanje i otkrivati prostor za ostvarivanje poziva koji smo po krštenju primili. Moramo biti spremni mijenjati uobičajenu shemu djelovanja promišljajući o „tri koraka“, koji nisu nikakve stube na putu svetosti, već mali poticaj za drugačiji hod koji uključuje: povratak korijenima, navigaciju osobnog rasta i angažman koji preoblikuje.  
 

Objavljeno | 1.8.2018.

Pročitaj više


Misijska duhovnost obnavlja revnost

Piše dr. sc. Snježana Mališa

Nemoguće je govoriti o misijskoj djelatnosti Crkve bez poznavanja dokumenta Ad gentes (1965.), kao i Evangelii nuntiandi (1975.), koji podsjeća cijelu Crkvu na njezino misijsko poslanje, a onda i Redemptoris missio (1990.), koji govori o „o trajnoj  valjanosti misijskog poslanja“  ili, još preciznije, o hitnosti misijskog djelovanja. Nakon postsaborskog oduševljenja i zaleta primjećuje se određeni umor i uspavanost, pa se govori o „zvonu na uzbunu“ ili „pozivu“, pa čak i „kriku“, čija bi jeka trebala razbuditi kršćane iz „misijske uspavanosti“ i potaknuti ih na obnovljenu revnost u naviještanju kraljevstva Božjega (usp. Jelenić, 1991.). Valjanost i hitnost naviještanja radosne vijesti kao posljednje zapovijedi koju je Gospodin Isus ostavio svojim učenicima poslije uskrsnuća, a prije uzašašća na nebo, označavaju trajno stanje za svakog kršćanina, koje se ne mijenja zbog društvenih promjena u svijetu ili osobnih okolnosti života. Važno je osvijestiti si osobnu ulogu u naviještanju i brizi za spas duša. Naime misijsko djelovanje točan je pokazatelj naše vjere u Krista i njegovu ljubav prema nama (usp. RM 11). Plod tog navještaja jest kraljevstvo Božje, koje je u uskoj vezi s osobom Isusa Krista. Ono zahtijeva preobrazbu ljudskih odnosa i ostvaruje se postupno, a njegova je narav zajedništvo svih ljudi među sobom i s Bogom (usp. RM 15). Odraz naše vjere otkriva se u spremnosti za misijsko djelovanje i brigu oko kraljevstva Božjega ondje kamo smo poslani, kako u osobnom životu, tako i profesionalnome. Iako smo duboko svjesni te istine, to nam nimalo ne pojednostavljuje življenje misijskog poziva, jer nismo skloni darivanju, a vjera se učvršćuje darujući.

Objavljeno | 11.6.2018.

Pročitaj više


Nada – odgovor na krizu

Piše dr. sc. Snježana Mališa

Kršćani trebaju naviještati, trebaju živjeti na drugačiji način u odnosu na suvremene trendove u društvu, trebaju živjeti u punini svoj poziv navjestitelja i širitelja Radosne vijesti, trebaju postati svjedoci i graditelji boljeg svijeta. Svijeta koji je u službi čovjeka i njegova autentična dostojanstva. Dostojanstva koje se poštuje u svim dijelovima svijeta i u svim dimenzijama suvremenog društva. Ta uloga svakog kršćanina proizlazi iz pologa vjere, tj. skupa svih božanskih istina koje su nam objavljene radi našega spasenja.

Objavljeno | 11.5.2018.

Pročitaj više


Povratak