Izvanredni mjesec hbk.hr PMD

Towards the new evangelization  

„Kršteni i poslani – Crkva Kristova u misiji svijeta“

Piše mr. sc. Anita Treščec

Prošlo je gotovo cijelo stoljeće otkako je 30. studenoga 1919. godine papa Benedikt XV. objavio apostolsko pismo Maximum illud, o djelovanju misionara u svijetu. Pismo je upućeno patrijarsima, primasima, nadbiskupima i biskupima katoličkog svijeta, a narednih je godina i desetljeća prepoznato kao magna charta suvremenoga misionarskog djelovanja i početak jednoga novog razdoblja evangelizacije.
Povodom te obljetnice papa Franjo je listopad 2019. proglasio Izvanrednim misijskim mjesecom za cijelu Crkvu, s ciljem da se u Crkvi što više probudi svijest o misijama te da se novim poletom započne misionarska preobrazba života i pastorala Crkve.
U pismu povodom stote obljetnice proglašenja apostolskog pisma Maximum illud, koje je papa Franjo 22. listopada 2017. uputio kardinalu Fernandu Filoniju, pročelniku Kongregacije za evangelizaciju naroda, i u kojem je proglasio Izvanredni misijski mjesec, papa podsjeća na dekret Ad gentes II. vatikanskog sabora, koji ističe da misijama Crkva odgovara na trajan Isusov poziv: „Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju“ (Mk 16, 15). Prionuti uz tu Gospodinovu zapovijed nije opcija za Crkvu, već njezina „obaveza, a ujedno i sveto pravo“ (AG, 7), jer Crkva „jest misionarska po svojoj naravi“. (AG, 2)
 

Published | 1/1/2019

Read more


Put kojim se rjeđe ide

Piše dr.sc. Snježana Mališa

Ne znam koliki od vas imaju iskustvo da, nakon što pročitaju koju knjigu ili tekst, ne osjete nikakav odjek u duši i ne razumiju oduševljenje onih koji su im knjigu preporučili. Slično se događa i kad se radi o naviještanju evanđelja, jer ne razumijemo Božju riječ. Stječemo dojam da Božji poziv na svetost nije upućen nama jer ne znamo graditi osobni odnos iz kojeg se rađa iskustvo živoga Boga ili imamo s tim poteškoća. Uostalom, svaki pokušaj razgovora među vjernicima o iskustvu živoga Boga otkriva nemalene poteškoće i najčešće ima dva moguća ishoda: prvi je čuđenje kakvo je to pitanje, a drugi da je željeti takvo „iskustvo“ daleko od crkvenog nauka i našega ljudskog poimanja, a onda, jednostavno, požalite što ste uopće i postavili takvo pitanje.
Posljedično, svi se držimo sigurnih i jasnih putova: idemo na svetu misu, dajemo milostinju i povremeno se angažiramo u došašću i korizmi zbog bremenitosti liturgijskog vremena. I tu završava naše promišljanje o mogućem misijskom angažmanu, jer su nam, zbog svega navedenoga, potrebni poniznost, poučljivost i predanje. Još smo donekle spremni prihvatiti poniznost i poučljivost u tom angažmanu, ali se olako damo obeshrabriti kad se radi o predanju Bogu, zato jer nismo sigurni idemo li tim putem. Uostalom, koliko puta nam je, nakon što smo čuli neki biblijski tekst, taj tekst ostavio dubok trag u duši i u srcu te ga još uvijek prebiremo i po njemu živimo? Trag koji nas podsjeća i usmjerava da s Pavlom molimo: „Zato prigibam koljena pred Ocem, od kojega ime svakom očinstvu na nebu i na zemlji: neka vam dadne po bogatstvu slave svoje ojačati se po Duhu njegovu u snazi za unutarnjeg čovjeka, da po vjeri Krist prebiva u srcima vašim te u ljubavi ukorijenjeni i utemeljeni mognete shvatiti sa svima svetima što je Dužina i Širina i Visina i Dubina te spoznati nadspoznatljivu ljubav Kristovu, da se ispunite do sve punine Božje.“ (Ef 3, 15 – 18)
Mnogi će potvrditi da je danas put naviještanja i svjedočenja onaj kojim se rjeđe ide, jer je zahtjevan i uzak. Papa Franjo ističe da takav put traži od nas da prekinemo neku naviku ili način života, ali istovremeno, ako se istinski njime krene, takav put donosi plod koji mijenja živote, a samim time i svijet. Načelo je to gorušičinog zrna o kojem nam govori evanđelje: „Kraljevstvo je nebesko kao kad čovjek uze gorušičino zrno i posija ga na svojoj njivi. Ono je doduše najmanje od svega sjemenja, ali kad uzraste, veće je od svega povrća. Razvije se u stablo te dolaze ptice nebeske i gnijezde mu se po granama.“ (Mt 13, 31) Paradoksalno, da bismo shvatili „što je Dužina i Širina i Visina i Dubina“, ali i bili spremni da budemo „najmanje od svega sjemenja“, da bi kasnije „dolazile ptice nebeske i gnijezdile se po granama“, moramo biti otvoreni i spremni na siromaštvo, na siromaštvo kojeg se suvremeni čovjek boji i svim snagama od njega bježi.
 

Published | 12/1/2018

Read more


Raspeće je put otkupljenja

Piše dr.sc. Snježana Mališa

Kršćanski način života iziskuje spremnost na put križa, pri čemu suvremeni čovjek ima najviše poteškoća u raspeću svojih želja, ideja i načina djelovanja. Naime živimo u vremenu potrošačke civilizacije, koja nas lišava potreba za posvećenjem Bogu i zatire u nama potrebu žrtvovanja i darivanja, svrhu života i važnost svakog trenutka (Pelanowski, 2018., str 8). I među kršćane se uvlači stil života u kojem se vodimo željama, želimo učiniti ovo ili ono i ne zanima nas postoji li neka granica, postoji li zapovijed, niti nas zanima postoji li ljubav. Sasvim je logično da se onda često umaramo, odustajemo ili opravdavamo drugima, koji ne uviđaju naš prinos ili ne prihvaćaju nove načine koje sugeriramo. Sve to pogoduje zatvaranju u svoje male svjetove, u kojima nema mjesta za promjene odnosa prema drugima, niti otvorenosti srca za bezuvjetno sebedarje. Papa Franjo sažeo je takav duh riječima: „Onima koji stare, izazov je da ne otvrdnu u svojoj nutrini, nego da ostanu otvoreni i nježni u srcu i pameti, a to je moguće s Duhom Svetim, u molitvi i slušanju Božje riječi.“
Očigledno je da opasnost „otvrdnuća“ nije isključiva za osobe sa životnim iskustvom, nego se događa svima, bez obzira na dob, i to onda kad nam „stari“ nutrina, koja nam ne dopušta da ljubimo svoje neprijatelje, da činimo dobro i onima koji nas mrze, da blagoslivljamo one koji nas proklinju i da molimo za one koji nas zlostavljaju. Isto tako ne bismo smjeli ogovarati ili vrijeđati, jer to samo izaziva nemir i svađu, nego bismo trebali uvijek nalaziti vrijeme za molitvu za neugodne ljude. Ne radi se o herojskim djelima svetaca, nego o pozivu svim kršćanima na istinsko življenje kršćanstva, a onda i misijsko djelovanje ondje gdje živimo i jesmo. Itekako je važno uočiti da misijski stil života uključuje istodobno lokalno i globalno djelovanje, koje uvijek ovisi o duhu naše nutrine, a ne o materijalnim prilikama i uvjetima života. Naravno da nas muče pitanja kako je to ostvarivo u svakodnevnom životu, koji je uvjetovan različitim stilovima i idejama o životu, i koji prečesto nije ukorijenjen u kršćanskoj antropologiji i Božjoj riječi. Izazov autentičnosti nije pitanje trenutka ni vanjskih uvjeta, nego naših odabira i konkretnih djela. Svi znamo da moramo započeti od osobnog svjedočenja Krista, a to se ostvaruje u življenju ljepote odnosa na svim razinama. Ta ljepota odnosa koje gradimo promiče svijest o dostojanstvu svake osobe, ali i otvara putu srca, koji daje „mekoću“ životu i izvor je svih naših snaga. 
 

Published | 11/1/2018

Read more


Back