Izvanredni mjesec hbk.hr PMD

Towards the new evangelization  

Raspeće je put otkupljenja

Piše dr.sc. Snježana Mališa

Kršćanski način života iziskuje spremnost na put križa, pri čemu suvremeni čovjek ima najviše poteškoća u raspeću svojih želja, ideja i načina djelovanja. Naime živimo u vremenu potrošačke civilizacije, koja nas lišava potreba za posvećenjem Bogu i zatire u nama potrebu žrtvovanja i darivanja, svrhu života i važnost svakog trenutka (Pelanowski, 2018., str 8). I među kršćane se uvlači stil života u kojem se vodimo željama, želimo učiniti ovo ili ono i ne zanima nas postoji li neka granica, postoji li zapovijed, niti nas zanima postoji li ljubav. Sasvim je logično da se onda često umaramo, odustajemo ili opravdavamo drugima, koji ne uviđaju naš prinos ili ne prihvaćaju nove načine koje sugeriramo. Sve to pogoduje zatvaranju u svoje male svjetove, u kojima nema mjesta za promjene odnosa prema drugima, niti otvorenosti srca za bezuvjetno sebedarje. Papa Franjo sažeo je takav duh riječima: „Onima koji stare, izazov je da ne otvrdnu u svojoj nutrini, nego da ostanu otvoreni i nježni u srcu i pameti, a to je moguće s Duhom Svetim, u molitvi i slušanju Božje riječi.“
Očigledno je da opasnost „otvrdnuća“ nije isključiva za osobe sa životnim iskustvom, nego se događa svima, bez obzira na dob, i to onda kad nam „stari“ nutrina, koja nam ne dopušta da ljubimo svoje neprijatelje, da činimo dobro i onima koji nas mrze, da blagoslivljamo one koji nas proklinju i da molimo za one koji nas zlostavljaju. Isto tako ne bismo smjeli ogovarati ili vrijeđati, jer to samo izaziva nemir i svađu, nego bismo trebali uvijek nalaziti vrijeme za molitvu za neugodne ljude. Ne radi se o herojskim djelima svetaca, nego o pozivu svim kršćanima na istinsko življenje kršćanstva, a onda i misijsko djelovanje ondje gdje živimo i jesmo. Itekako je važno uočiti da misijski stil života uključuje istodobno lokalno i globalno djelovanje, koje uvijek ovisi o duhu naše nutrine, a ne o materijalnim prilikama i uvjetima života. Naravno da nas muče pitanja kako je to ostvarivo u svakodnevnom životu, koji je uvjetovan različitim stilovima i idejama o životu, i koji prečesto nije ukorijenjen u kršćanskoj antropologiji i Božjoj riječi. Izazov autentičnosti nije pitanje trenutka ni vanjskih uvjeta, nego naših odabira i konkretnih djela. Svi znamo da moramo započeti od osobnog svjedočenja Krista, a to se ostvaruje u življenju ljepote odnosa na svim razinama. Ta ljepota odnosa koje gradimo promiče svijest o dostojanstvu svake osobe, ali i otvara putu srca, koji daje „mekoću“ životu i izvor je svih naših snaga. 
 

Published | 11/1/2018

Read more


„Da možda i vi ne kanite otići?“ (Iv 6, 67)

Piše dr. sc. Snježana Mališa

Nakon Isusova naučavanja u sinagogi u Kafarnaumu o kruhu života mnogi slušatelji su zaključili da je to tvrda besjeda i da ju se ne može slušati. Nije li i danas tako kada želimo slijediti nauk Crkve i autentično naviještati? Uzmemo li primjer odnosa prema osobama u potrebi, nismo li odmah spremni da misijsko djelovanje promatramo ili poistovjetimo s volontiranjem? Pitanje koje nam se nameće vezano je uz razliku, ako je ima, jer će neki primijetiti da se radi o „istoj“ stvarnosti. Naime u oba se slučaja nastoji odgovoriti na potrebe siromašnih u dalekim zemljama ili onih oko nas. Svaki kršćanin zna da je Isus sažeo temelj kršćanskog života u zapovijedi ljubavi, koja glasi: „Ljubi, Gospodina, Boga svojega, svim srcem svojim, svom dušom svojom  i svom pameti svojom! To je najveća i prva zapovijed. Druga je toj jednaka: Ljubi bližnjega svojega kao sebe samoga! O tim dvjema zapovijedima ovisi sav Zakon i Proroci.“ (Mt 22, 34 – 40) Stoga je odnos prema bližnjima itekako dobar pokazatelj našeg odnosa s Bogom. Logično je da se i dinamika misijskog djelovanja ili volontiranja otkriva u toj istoj stvarnosti odnosa prema Bogu. Naime suvremeni čovjek vrlo brzo će se složiti da je važno pomagati i biti spreman odgovarati na potrebe siromašnih, ali… I nije li taj ali  trenutak kad smo i mi spremni staviti Krista po strani? To ali uključuje cijeli spektar uvjeta koji nemaju svoj korijen u odnosu s Bogom, nego u viziji dobročinitelja koji imaju savršene odgovore i načine rješavanja problema, neovisno o fizičkoj udaljenosti i realnu nepoznavanju uvjeta života ljudi u potrebi. Neovisno o realnoj zatvorenosti za Božje sudjelovanje, ali prevelikoj otvorenosti za vlastito.
Lako ćemo to prepoznati po mnoštvu naslova, fotografija i iskustava koja objašnjavaju „spašavanje“ drugih, pri čemu se isti žar za čovjeka i autentičnost ne prepoznaje u svakodnevnom životu. Tako angažiranje postaje i jest ostvarivo isključivo na drugim kontinentima, pri čemu će se uvjetovati kriterijima konkretnih projekata i jamstva uspjeha na određeni način, slanjem pomoći na pravo mjesto i davanjem sredstava u prave ruke. Ta potreba za pronalaženjem pravog mjesta, pravih ruku i pravih projekata otkriva motivaciju i cilj svakog djelovanja. Otkriva se jesmo li spremni služiti drugima, što svoj izvor i snagu ima u Bogu, ili smo spremni volontirati za druge jer smo osjetljivi na potrebe. Možemo raspravljati o načinu promišljanja stvarnosti djelovanja, jer je poznato iz psihologije da se osobe angažiraju iz različitih motiva. Ima onih koji su vođeni osobnim interesom, koji ne mora imati nužno negativni predznak, već ih pokreće udovoljavanje nekoj osobnoj potrebi. Neki drugi vođeni su očekivanjima prema svijetu i drugima. Neki zbog vrijednosti koju daju djelovanju i zadovoljstva kada nešto čine. Naravno, ima i mnoštvo onih koji se uopće ne angažiraju, iako žive u materijalnom izobilju. I nije nevažno razumjeti vlastite motive za volontiranjem ili misijskim djelovanjem, već i „količine“, zbog jasnoće životnog puta. Od trenutka kad se odlučimo angažirati trebali bismo biti pozorni na činjenicu da maksimalan ili minimalan angažman, kao i motiv angažmana, ovisi o odnosu s Bogom i posljedično sa zajednicom: obiteljskom, župnom i misijskom, kao i molitvenom.
 

Published | 10/1/2018

Read more


Od komotnoga do angažiranog naviještanja evanđelja

Piše dr. sc. Snježana Mališa

Uvjereni smo da je komotno u suprotnosti s angažiranim i da komotne osobe nemaju osjećaja za druge, ali ta logika u stvarnosti i kod navještaja Božje riječi, jednostavno, ne funkcionira. Možda smo slušali propovijedi o komotnom življenju vjere, u kojem se trudimo izbjeći križ i patnju, a naš jedini angažman jest odlazak na svetu misu i povremeno davanje za siromašne. I nije sasvim netočno da komotno uokviruje sigurno i poznato jer, govoreći o zoni komfora, mislimo na prostor djelovanja u kojem naše aktivnosti i ponašanja odgovaraju našoj rutini, a izlaganje stresu svedeno je na minimum. Dakle moguće je komotno, ali i angažirano naviještati evanđelje. Izgleda da naša nespremnost za naviještanje i eventualni neuspjesi nisu uvjetovani samo vrstom i načinom angažmana, nego ukorijenjenošću u komotnu pastoralnu rutinu, koja daje sigurnost, koju volimo i koja nas čuva od stresa novoga i nepoznatoga. Ne znači nužno da nema naviještanja ili angažiranog djelovanja, nego da je rutinsko i uobičajeno, pa onda često i neučinkovito. Poznato je da svaki oblik ugode ubija produktivnost, jer se provlačimo s najmanjom količinom truda. Iako gubimo motivaciju za pastoralno djelovanje, nema nam se što prigovoriti jer se pretvaramo da smo veoma zaposleni da bismo izbjegli nove izazove te činimo sve da ostanemo u zoni svoje ugode. Nije nepoznato da u našim župnim zajednicama težimo duhovnoj ugodi: volimo ići na misu gdje nam je lijepo i gdje zbor krasno pjeva, a svećenik učestalo propovijeda o ljubavi i milosrđu; zalažemo se za dodatne aktivnosti za djecu i mlade u župi, pri čemu ne volimo zahtjevne svećenike i propovijedi i ikoji oblik angažmana koji uključuje naše slobodno vrijeme. Stoga ne čudi da je dokument Evangelii gaudium istaknuo: „Kada više trebamo misijski polet, mnogi vjernici laici boje se da će ih netko pozvati da izvrše neku apostolsku zadaću i nastoje izbjeći svaku obvezu koja bi im mogla oduzeti i uskratiti njihovo slobodno vrijeme. Danas je, primjerice, vrlo teško pronaći obrazovane vjeroučitelje za rad u župi koji su voljni obavljati tu zadaću više godina. Ali nešto se slično događa i svećenicima koji su pretjerano zaokupljeni svojim slobodnim vremenom. To se često može očitovati u tome da osobe osjećaju neodoljivu potrebu da sačuvaju svoje prostore slobode, kao da je evangelizacijska zadaća opasan otrov, a ne radostan odgovor na ljubav Boga koji nas okuplja na misijsko poslanje i čini nas potpunim i plodonosnim. Neki se odupiru tome da se potpuno posvete poslanju i tako upadaju u stanje mrtvila i lijenosti.“ (EG 81)
 

Published | 9/1/2018

Read more


Back