Ksaverska cesta 12a, 10000 ZAGREB
01/ 56 35 055
missio.croatia@misije.hr
Ponedjeljak-petak: 8:00 - 16:00

Facebook

Instagram

DJELO SV. PETRA

POVIJEST

Karizmatska i uvelike laička narav Papinskog misijskog djela jasno se vidi u osnivanju Papinskog misijskog djela sv. Petra apostola. Ustvari, ovo je Djelo rođeno u Francuskoj na prijedlog apostolskog vikara Nagasakija mons. Cousina iz Vanjskih misija (Missions Etrangeres – MEP) iz Pariza, koji je bio uvjeren u potrebu za mjesnim klerom, to znači za svećenicima koji su u ono vrijeme bili poznati pod nazivom “domorodački svećenici”. Stoga se ovo djelo zauzima za jednu od najhitnijih potreba u širenju evangelizacije: obrazovanje i formaciju mjesnog svećenstva podizanjem i održavanjem sjemeništa u misijskim zemljama. Da bi ostvario svoj naum da ima sjemenište u Japanu radi duhovne i teološke formacije japanskih svećenika, mons. Cousin se obraća mladoj laikinji Jeanne (Ivani) Bigard (čit. Žan Bigar). Rođena u Normandiji 8. prosinca 1859. u dobrostojećoj obitelji, Ivana od svoje majke Stephanie stječe duboko zanimanje za duhovni život te se kao posljedica toga u njoj razvija snažan osjećaj za potrebu za evanđeoskim radnicima, a posebice za misijskim svećenicima. Usprkos stidljivosti i osjetljivom zdravlju, ona će se duboko zauzeti za ovaj ideal koji će postati svrha cijelog njenog života. Iz toga će razloga posjetiti sve francuske biskupije i putovati u inozemstvo čak do Rima. Nakon velikog financijskog doprinosa za izgradnju crkve sv. Franje Ksaverskog u Kyotu, po očevoj smrti Ivana prodaje sve i odlazi s majkom živjeti u dvije skromne sobe kako bi sve što imaju mogle dati misijama. Ona se redovito dopisuje s misionarima i spremno se odaziva na molbu mons. Cousina, te svu svoju energiju ulaže u skupljanje sredstava potrebnih za njegovo japansko sjemenište. Zbog svoje upornosti u svemu što je radila, Ivana je za sebe znala reći da je “tvrdoglava”, no uskoro će njeni projekti postati tako brojni, a neki i trajati tako dugo, da će shvatiti kako bez organizacije ne može obavljati svoju dužnost u podupiranju misija. Tako ona između 1889. i 1896.godine osniva Udruženje koje će kasnije postati Misijsko djelo sv. Petra apostola. 1894. godine Ivana Bigard objavljuje svoj prvi Manifesto upućen svim kršćanima kako bi privukla njihovu pozornost na važnost ovoga djela za rast katoličkih misija. Sastaje se prvo Upravno vijeće Udruženja, i 1896. objavljuje prvi propagandni letak.
Službeni datum osnivanja Djela sv. Petra apostola je 1889. godina u Caenu u Francuskoj. 1901. godine središnji se ured seli u Pariz, a kasnije u Fribourg u Švicarskoj, da bi se olakšalo građansko priznanje i stekla veća autonomija u upravljanju njegovim sredstvima. 1920. godine glavni mu se ured seli u Rim. Svojom enciklikom Ad extremas Orientis papa Lav XIII. preporučuje Djelo svim kršćanima, a 3. svibnja 1922. Papa Pio XI. proglašava Misijsko djelo sv. Petra apostola “papinskim”, zajedno s dva prethodna Djela. Nakon što joj 5. siječnja 1903. godine umire majka Stephanie, Ivana zapada u stanje duboke depresije koja će joj život pretvoriti u bolnu Kalvariju. Svjesna svoje situacije, ona povjerava Djelo franjevcima Marijinim misionarima u Fribourgu. Nakon što je nekoliko puta bila smještena u razne bolnice, te pogoršanja njenog psihičkog zdravlja, Ivanu odvode k sestrama sv. Josipa u Alençonu, gdje i umire 18. travnja 1934. Ivana Bigard Crkvi će u naslijeđe ostaviti izoštrenu svijest o svjetskim dimenzijama misionarske zadaće, jasnu spoznaju o važnosti mjesnog klera s proročkom vizijom za svoje vrijeme, veću osjetljivost među laicima za duhovnu i ljudsku mobilizaciju starijih Crkava u cilju solidarnosti s mladim Crkvama: sjemenjem misionarskog proljeća koje će procvasti u svim udovima misijske Crkve. Značenje njenog djela možemo naći u riječima sv. Pavla: “Kako li će vjerovati u onoga za koga nisu čuli? Kako li će čuti bez propovjednika?” (Rim 10, 14-15). Opravdanje za povećanje broja domaćih svećenika nalazi se u Isusovim riječima: “Kao što je mene poslao Otac, tako i ja šaljem vas.” (Iv 20,21).

Ustvari, koliko se navještaj Evanđelja temelji na potrebi za radnicima Evanđelja, toliko se mora temeljiti i na kulturi, religiji, životu i društvenoj organizaciji svakoga naroda. Sve to najbolje poznaju i koriste sinovi i kćeri toga naroda, domaći kler u svojim mjesnim Crkvama.
1. Uporno preporučivanje formacije i školovanja mjesnih svećenika i redovnika.
2. Doprinos molitvom i ekonomskom pomoći rastu mjesnog klera i mjesnih redovničkih zajednica.
3. Posebna briga za misijsku formaciju mladih, u cilju povećanja broja zvanja u svećenički i redovnički stalež, osobito u misijama.
4. Veće uključivanje katolika laika, ne samo doprinosima za pomoć, već i njihovom osobnom zauzetošću u misijskim djelatnostima.

Duhovna potpora
1. Neprekidno moliti za misijska svećenička zvanja u skladu s Isusovom zapovjedi: “Molite gospodara žetve da pošalje poslenike u žetvu svoju” (Mt 9,38).
2. Uspostaviti duhovni lanac prijateljstva, interesa i sudjelovanja u apostolskom životu pismima, posjetima i raznim vrstama kontakata među raznim obrazovnim i formacijskim središtima Crkava.
3. Članovima drugih biskupija i redovničkih zajednica kršćanskom gostoljubivošću i radosno pružati dobrodošlicu u vlastitim institucijama da im se osigura duhovno okruženje gdje će se uzajamno poticati na svetost u Božjoj službi.

Materijalna potpora
1.Financijski pridonositi širenju sjemeništa i kuća za redovničku formaciju u misijskim Crkvama.
2. Molitvom, duhovnim aktivnostima i posebnim prinosom za sjemeništa slaviti Nedjelju zvanja (obično četvrtu Uskrsnu nedjelju, nedjelju Dobrog pastira).
3. Osigurati “školarine” za materijalne potrebe i potrebe školovanja pojedinih sjemeništaraca u misijskim sjemeništima.
4. Osobnim i grupnim doprinosima prihvaćati kandidate za svećenička zvanja, s ciljem da ih se prati prema ostvarenju njihovog svećeništva.
5. Na razini crkvenih organizacija preuzimati gradnju ili održavanje novih sjemeništâ na misijskim područjima.

ŠKOLOVANJE BOGOSLOVA

O misijskim zvanjima Papa kaže da se »katolički život jednoga naroda mjeri žrtvama koje dobrovoljno preuzima na sebe i snosi za misije«. Tu žrtvu on traži od svih i napominje: »Ako siromašna biskupija pomaže drugu siromašnu biskupiju, nipošto se neće dogoditi da zbog toga postane oskudnija, jer se Bog ne da u velikodušnosti nadmašiti.«
U studentskom svijetu već se od Bologne nadalje naglašava upravo ta razmjena studenata kao bogatstvo ne samo za njih nego i za zemlje iz kojih dolaze i u kojima studiraju. Ne vrijedi li to kud i kamo više za Crkvu i svećenička zvanja! Također se nadamo da će biti puno više onih koji će pomoći stipendirati bogoslove u njihovim misijskim zemljama kako se ne bi dogodilo da niti jedan ne odustane od svećeništva jer za to nije imao materijalnih mogućnosti.
Papa se i ovdje izravno obraća svojim biskupima, ne prežući reći da od rada na misijskoj svijesti, na misijskim zvanjima neće biti plodova »ako mjesni ordinariji blagohotno ne podupiru nastojanje« onih koji na tome polju rade. Njegovi će nasljednici sve više naglašavati suodgovornost i odgovornost svakoga svećenika i svakoga krštenika za širenje radosne vijesti.

MISNE INTENCIJE

Papa Pio XII. u svojoj enciklici na prvom mjestu spominje molitvu za misije i prikazivanje misa za misije. Kroz misu »cijela Crkva žrtvuje vječnome Ocu, po Kristu, sveti dar ‘za spasenje cijeloga svijeta’. Zašto, dakle, ne bi vjernici u istoj Žrtvi zajedno s papom, biskupima i cijelom Crkvom podizali sve žarče molitve za novu puninu Duha Svetoga ‘da bi cijela zemaljska kugla klicala u prevelikoj radosti’«. Zato se vjernicima toplo preporučuje da daju misne nakane za misije. Misa je žrtveni dar, žrtveni čin. Misna žrtva koja se održava u bilo kojoj crkvi u svijetu povezuje u jedno jedinstvo sve kršćane svih naroda i kultura. Stoga misa nije privatna stvar, nije »moja« misa. Zato je velika stvar da na nekom drugom kontinentu netko prikazuje misnu žrtvu i mnoštvo vjernika (kao što je posjećenost misa u Africi) sudjeluje u našoj misnoj nakani i za nju moli! »Slavljenje mise od strane svećenika drugih naroda i kultura pokazuje vrijednost i dostojanstvo Kristova sveopćeg svećeništva koji daruje svoju žrtvu Ocu svih naroda.« Tako vjernici koji daju na mise izravno sudjeluju u misiji Crkve.

Dajući novčani dar za misu, mi činimo određenu žrtvu. Ona ima još veću vrijednost ako je dajemo misionaru jer time pomažemo njemu i pružamo mu pomoć da on ono što je dobio za misu može podijeliti s najpotrebnijima. Tako davanje misnih nakana u misije »predstavlja čin međusobne ljubavi koji izražava poštivanje i dijeljenje dobara s braćom u potrebi«.