Razmišljajući o djeci, u nama se neminovno bude osjećaji ljubavi, topline i želje da ih pravilno usmjerimo i da od njih napravimo dobre ljude. No, nažalost, često se pokaže da smo upravo mi odrasli ti koji svojim odlukama i potezima onemogućujemo djeci sretno i sveto djetinjstvo.
Što bi to uopće bilo sretno i sveto djetinjstvo? Bilo bi to bezbrižno djetinjstvo, ispunjeno igrom, prijateljstvima i usvajanjem novih spoznaja. Djetinjstvo u kojem različitosti obogaćuju i spajaju, a ne razdvajaju i dijele na „nas“ i „njih“. Djetinjstvo u kojem se raste obavijen ljubavlju bližnjih, koja podsjeća na ljubav zajedničkoga nam Boga Oca. Djetinjstvo provedeno u sigurnosti obitelji, u kojoj se uči kako primati i davati ljubav, u kojoj se uči dijeliti s onima koji nemaju.
Od osnutka Djela sv. djetinjstva do danas milijuni djece i mladih prepoznali su svoj kršćanski poziv kao misijski te su svojim molitvama i malim novčanim darovima promijenili živote svojih vršnjaka i priveli ih u veliku obitelj Katoličke crkve, u kojoj se svi nalazimo na istom putu svetosti. Zasigurno najpoznatija pripadnica Djela bila je sv. Mala Terezija od Djeteta Isusa, koja je postala njegovom članicom u sedmoj godini života. Ono ju je oblikovalo tako da je cijeli svoj život, i kao djevojčica, a kasnije i kao redovnica karmelićanka, posvetila molitvi za spašavanje duša i želji da svaki čovjek na svijetu upozna Božju ljubav, zbog čega je kasnije i proglašena zaštitnicom misija.
Kako u vrijeme sv. Male Terezije tako i tijekom svih ovih godina radom Djela nastojalo se i nastoji se formirati dječju svijest i odgajati djecu da u svojim obiteljima i svojem okruženju budu osjetljiva za one koji su u potrebi, ali i da imaju otvorene oči srca za svu djecu svijeta, gdje god se ona nalazila. To se čini tako da im se naglašava da svaka molitva koju izgovore dolazi do Božjeg Srca, da svako dobro djelo donosi plod, da svaka plemenita i lijepa gesta čini ovaj svijet boljim mjestom za život.
Bolji svijet, obilježen međusobnim pomaganjem i brigom jednih za druge, pozvani smo graditi svi mi koji po sakramentu krštenja imamo poslanje svjedočiti, biti misionari Božje ljubavi i nježnosti. Za to nas osposobljava osobno iskustvo Boga, za koje je potrebno imati otvoreno srce poput dječjega. Isus je, naime, rekavši: „Zaista, kažem vam, ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, ne ćete ući u kraljevstvo nebesko“ (Mt 18, 3), djecu učinio kriterijem kršćanskog življenja. Biti kao dijete ne znači biti djetinjast, već stajati pred Bogom kao njegovo dijete, što je temeljno stajalište povjerenja, koje nas nosi kroz život i daje nam snagu.
Biti kao djeca stoga je poziv svima nama da stavimo svoje pouzdanje u Boga te da odvratimo svoj pogled s materijalnoga i usmjerimo ga na bližnje.
