POVIJEST
Početkom 18. stoljeća Crkva u Francuskoj proživljavala je teške trenutke zbog progona povezanih s Francuskom revolucijom, a i za vrijeme Napoleonove vladavine (1804.- 1815.) Crkva je još uvijek bila ugnjetavana od državnih vlasti. To je uzrokovalo da je slavni Institut za vanjske misije iz Pariza koji je u 18. stoljeću poslao na tisuće misionara u misijske krajeve, u to je vrijeme poslao samo dvojicu misionara na Daleki istok. U tim okolnostima sedamnaestogodišnja djevojka Paulina Jaricot, rođena 22. srpnja 1799. u bogatoj obitelji industrijalca u Lionu, slušala je propovijed svog župnika koja je na nju učinila snažan dojam. Uvidjela je nestalnost i prolaznost ljudskog postojanja te ispraznost svojih ovozemaljskih težnji koje su do tada bile usmjerene na modu, ljepotu i afirmaciju u imućnim i utjecajnim društvenim krugovima. Odlučila je napustiti takav površan način života te je u božićnoj noći 1816. učinila zavjet čistoće i posebno se posvetila pobožnosti prema Presvetom Oltarskom Sakramentu.
Paulina je počela okupljati skupinu djevojaka koje su radile u tvornici njezinog oca te su osnovale duhovnu udrugu koja je imala cilj davati zadovoljštinu za uvrede nanesene Presv. Srcu Isusovu u nedavnoj Revoluciji. Godine 1818. djevojke su nadahnute poticajima knjižice Instituta za vanjske misije iz Pariza počele moliti i animirati za misije te jednim novčićem (stoti dio franka) tjedno doprinositi širenju Evanđelja. Paulina se cijelim svojim bićem i svim svojim snagama okrenula i posvetila misijama. Tome je doprinio i njezin brat Fileas koji je odlučio postati misionar i koji joj je pružao podršku. Paulina je izvrsno povezivala duhovno i molitveno usmjerenje s konkretnim odricanjima, doprinosima i akcijama za potrebe misija. Vodila ju je misao da je najjednostavniji i najučinkovitiji način pomaganja misija u spajanju zajedničke molitve i zajedničkog djelovanja.
Započela je s formiranjem skupina od deset osoba, od kojih se svatko obvezao da će pronaći još deset drugih osoba koje će moliti za misije i davati jedan novčić tjedno za tu svrhu. Ta ideja je unosila žar u mnoga srca i pokret se vrlo brzo širio. U listopadu 1820. bilo je već više od 500 članova upisanih u pokret koji će se kasnije nazvati Udruga za širenje vjere koja je službeno ustanovljeno 3. svibnja 1822. u Lionu. Udruga se 1826. počela širiti u druge europske zemlje te izdavati svoje Godišnjake u kojima su se objavljivala pisma misionara. Udruga je od samih početaka održavala bliske odnose s Kongregacijom za evangelizaciju naroda. Kako bi potvrdio ispravni misijski duh i službu sveopćoj Crkvi Papa Pio XI. je 3. svibnja 1922. pobudnicom Pontificum Romanorum Udrugu za širenje vjere proglasio Papinskom. Na hrvatskom jeziku odtada se ustalio naziv Papinsko misijsko djelo za širenje vjere.
Papinsko misijsko djelo za širenje vjere ima za ciljeve:
Podržavati u Crkvi duh Pedesetnice koji je apostole otvorio za odlazak u daleke krajeve cijelog svijeta i učinio ih misionarima (poslanicima). To je katolički ili univerzalni duh koji pripada samoj naravi Crkve.
Živjeti univerzalnu misiju Otkupljenja u zajedništvu s Kristom u njegovoj Crkvi kao temelj zajedničke apostolske odgovornosti: “Kao što je mene poslao Otac i ja šaljem vas” (Iv 20,21).
Sudjelovati u naviještanju Evanđelja primjerom vlastitog života i doprinosom vlastitih profesionalnih sposobnosti, što se pokazuje i u novčanim darovima. Prepoznato i priznato od Crkve za službu misijama Papinsko misijsko djelo za širenje vjere ima naziv papinsko, ali je ono i biskupsko. Ono je dio sveopće Crkve koji koordinira misijske aktivnosti u cijelom svijetu, ali ono je također dio mjesne Crkve (biskupije) koja ima pravo i dužnost “učiniti učenicima sve narode” (usp. Mt 28,19). Duboka je istina da su zapravo sva četiri Papinska misijska djela “iako Papina djela, također i djela svih biskupa i cijelog Božjeg naroda” (Papa Pavao VI., Poruka za Svjetski dan misija 1968.)
Duhovna potpora
Osobnim i zajedničkim razmatranjem Božje riječi i zajedničkom molitvom prepoznaje se i doživljava Božji milosrdni plan spasenja ljudskog roda. U meditaciji i molitvi zahvaljuje se dragom Bogu jer “Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne; nego da ima život vječni” (Iv 3,16).
Čestim klanjanjem pred Presvetim Oltarskim Sakramentom kako bi se ponovno živjela s Kristom njegova apostolska tjeskoba, njegovi misijski napori i njegovi trenuci patnje. “Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom” (Mt 16,24).
Misijska krunica koja nas, u pobožnosti prema Majci Isusovoj i našoj Majci, bojama svojih zrnaca podsjeća na različite kontinente te duhovne i materijalne potreba njihovih naroda.
Materijalna potpora
Prilozima za “Univerzalni fond solidarnosti” za evangelizaciju svijeta. Preporučuju se redoviti mjesečni darovi, a posebno darivanje na Svjetski dan misija (Misijska nedjelja).
Sudjelovanjem u širenju Crkve u svijetu novčanim pomaganjem vjerskih, karitativnih i obrazovnih projekata Crkve u misijskim zemljama. Osobito je važna podrška u formiranju kateheta i voditelja novih misijskih zajednica.
Solidarnošću sa siromašnima i zapostavljenima svih rasa i naroda kako bi se zajendno s njima radilo na smanjivanju gladi, bolesti i nasilja te kako bi ih se podupiralo u njihovim teškim životnim uvjetima. “Doista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste” (Mt 25,40).
Promicanjem općeg bratstva, iskazivanjem brige za potlačene, izbjeglice, iseljenike i sudjelovanjem u crkvenim i građanskim aktivnostima koje promiču pravdu i mir u svijetu te solidarni razvoj.
